Tokom posljednjih priprema košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine u vazduhu je visio onaj mučni osjećaj da su pojedini igrači dobili višak autonomije. U vrhunskom sportu, a posebno u košarci, višak autonomije u svlačionici nikada, ali baš nikada, nije donio ništa dobro.
Sve se to jasno vidjelo i osjetilo u Tuzli, gradu koji košarku osjeća želucem, kada su reprezentativci medijima tobože davali izjave, ali pod uslovom da im niko ne postavi nijedno jedino pitanje.
Pitali smo tada Adina Vrapca – kapitena, ali ruku na srce, kapitena samo na papiru – zašto se ne mogu postavljati pitanja? Njegov odgovor bio je kratak i ciničan: „Nema razloga!“
Kako nema razloga? Zašto se onda na zvaničnoj press-konferenciji pred utakmicu sa Italijom, pored podpredsjednika KS BiH Aida Berbića i selektora Darija Gjergje, nije pojavio niti jedan igrač? To se u našem državnom timu dogodilo prvi put od 1993. godine do danas. E, upravo to je taj opasni višak autonomije. Zna se vrlo dobro ko je i u kojoj sobi dogovorio da se mediji bojkotuju i da se ne odgovara na pitanja javnosti. Poslije meča pred novinare je izašao Amar Alibegović, ali je PR reprezentacije Hajrudin Prolić opet spremno skočio sa upozorenjem: „Nemojte ga ništa pitati, oznojen je.“ Nije sigurno bio problem u znoju, gospodo, nego u odluci da se može snimiti izjava, ali ne i postaviti pitanje.
Da na klupi postoji ozbiljan manjak autoriteta kod selektora Darija Gjergje, postalo je bolno očigledno na parketu. Kada se lomio meč protiv Italijana na rezultatu 70:70, Amar Gegić i igrač sa brojem 0 uzimaju nerezonske šuteve za tri poena. U tim trenucima, još od 31. minute, Italijani su bili u bonusu, svaka lopta je morala ići unutra, pod koš, u meso, ali nije otišla nijedna. Opravdanje sa klupe je glasilo: „Nemamo bekova asistenata.“
Pa ako nemamo bekova, zašto smo onda na spisak uvrstili četvrtog centra Aliju Islamovića – pored žive i zdrave konkurencije u Luki Garzi, Kenanu Kamenjašu i igraču sa brojem 0? Zašto na spisku nije bilo mjesta za, recimo, Sanija Čamparu, ako selektor već nije imao povjerenja u Adnana Arslanagića? Ili zašto je potpuno zaboravljen Tarik Hrelja, koji je bio dio tima na Eurobasketu?
Taj manjak trenerskog i selektorskog autoriteta ogolio se do kraja u Vilniusu, u drugom poluvremenu protiv Litvanije. Kada imaš čvrstu ruku i pravi autoritet na klupi, u prelomnim trenucima niko ne smije ni da pisne. Nama su, dok se utakmica lomila, dosuđene čak tri tehničke i nesportske greške: Kamenjašu, klupi i opet igraču sa brojem 0. Umjesto discipline, ušli smo u histeriju, u jalove rasprave sa sudijama, dok su nam koš nemilosrdno punili igrači iz druge garniture Litvanije. I onda, potpuno ničim izazvan, igrač sa brojem 0 ponovo uzima sve u svoje ruke, glumi spasitelja i preuzima odgovornost bez da ga je iko išta pitao,.
Selektor Dario Gjergja sada ima samo dvije opcije: nastaviti po ovom istom, već viđenom receptu ili konačno presjeći i graditi ekipu isključivo oko Džanana Muse. Musa je jedini istinski lider ovog tima i jedini koji ima sportsko i moralno pokriće za tu ulogu. Čovjek je osvajao Evropsko prvenstvo, Euroligu, španski Kup kralja i bio MVP najjače lige u Evropi. Ovi neki drugi, koji bi da vode kolo i dijele lekcije, u karijeri nisu bili prvi ni na školskim takmičenjima. Oni jednostavno ne znaju kakva je čast i ponos kada se oko vrata stavi medalja i kada ti svira državna himna.
Imali smo otvorena vrata, Srbija je pobijedila Italiju i otvorila nam put, ali smo mi po našem starom običaju sve prosuli, uz uobičajenu kuknjavu: „Igrali smo dobro, ali zajebale su nas sudije.“
Nisu nas zajebale sudije. Presudio nam je manjak autoriteta na klupi i preveliki višak autonomije u svlačionici. A o svemu onome što tačno znam i šta sam sve vidio u Tuzli iza zatvorenih vrata – nekom drugom prilikom.
E. Skokić
