Kad se ugase reflektori na još jednom rezultatskom stratištu i kada se podvuče crta pod nastup naše omladinske košarke, ostaje nam samo gola, jeziva istina. A ona glasi: naša U-20 reprezentacija – ona posljednja, najvažnija stepenica prije seniorskog tima, filter koji bi trebao rađati nove nosioce državnog dresa – zvanično je 26. u Evropi!
Pustite šarene laže, plasmane u “gornji dom B divizije” i jeftine izgovore. Mi smo dvadeset i šesti. Naša stvarnost je brutalno crno-bijela, a budućnost siva, baš kao u onim stihovima Perspektive: “Svi pitaju zašto, a niko ne zna da kaže… naša perspektiva je siva, siva, siva.”
A ne mora biti tako. Pogledajmo komšiluk. Prvi u Evropi su Slovenci. Drugi su Srbi. Ni jedni ni drugi nisu na drugom kraju planete. Tu su nam, pred nosom. Može se sjesti u auto, otići, vidjeti i prepisati sistem. Pa hajde da se zapitamo, gospodo stručnjaci: Da li Slovenci bolje jedu? Da li imaju neke svemirske, specijalne pripreme? Da li su biološki superiorniji od naše djece? Naravno da nisu. Pa šta je onda kvaka? Šta je to što njih drži na tronu, a nas zakucava na sramotno 26. mjesto na kontinentu?
Odgovor je bolan, ali ga moramo glasno izgovoriti: sistem koji je naopak i truho od korijena.
Postavimo pitanje koje svi izbjegavaju: Ko to radi sa našom djecom? Šta je postao primarni cilj naših klubova i škola košarke? Da li je cilj stvaranje vrhunskog kvaliteta ili masovno uzimanje članarina? Došli smo do toga da se organizuju nekakvi famozni “kontrolni treninzi” sa po 50 ili 60 potencijalnih reprezentativaca. Čemu to služi? Da se procijeni kvalitet? Nemojte nasmijavati javnost. Služi isključivo tome da lakovjerni roditelji ponosno pune društvene mreže slikama djeteta u reprezentativnoj opremi, dok se iza te fasade krije apsolutna propast. Jesmo li postali fabrika za proizvodnju instagram-reprezentativaca ili košarkaša?
Vječiti izgovor da “Savez ne organizuje lige i okupljanja” više ne prolazi. Ta priča je izlizana i nikoga više ne zanima. Hajde da vidimo šta se radi u klubovima! Ko uzima masne pare za famozne “individualne treninge” koji se naplaćuju kao da ih vode NBA stručnjaci? I šta je konačni rezultat tih skupih, izvikanih individualnih treninga? Rezultat je crno na bijelo – 26. mjesto u Evropi.
Pa ako je tako, onda ništa ne valja! Onda kompletan sistem treba srušiti do temelja i pritisnuti dugme za reset. Ovako više ne ide niti smije ići. Ko nam to trenira djecu po klubovima? Da li ih vode ljudi sa entuzijazmom, vizijom i znanjem, ili ih tretiraju isključivo kao broj, kao mjesečnu uplatnicu koja obezbjeđuje klupsku likvidnost?
Ljudi, posljednje je vrijeme. Alarm ne zvoni, on već uveliko gori. Sve omladinske selekcije Bosne i Hercegovine su nam srozane u B divizije. Tamo smo postali domoroci, starosjedioci u drugom razredu evropske košarke. Navodno, naša U-16 selekcija ima neku šansu za iskorak ove godine. Ključna riječ je: možda. Živi bili pa vidjeli. A vidjet će i roditelji te djece da li su im sinovi zaista kalibar za A diviziju ili su samo dio još jedne iluzije koja služi za punjenje nečijih džepova.
Ovaj naopaki, nakaradni sistem u kojem se talenat guši, a kvantitet pretpostavlja kvalitetu, mora se hitno mijenjati. Ili ćemo ga promijeniti, ili ćemo i dalje gledati komšije na postoljima dok mi slavimo pobjede protiv košarkaških anonimusa u borbi za plasman od 20. do 30. mjesta. Krajnje je vrijeme za čišćenje košarkaškog dvorišta!
