Srbija se decenijama predstavljala kao neupitna zemlja košarke. Danas, međutim, niz činjenica otvara ozbiljno pitanje – da li taj status još uvijek ima pokriće?
U polufinalu ABA liga 2 nema nijednog kluba iz Srbije, dok se paralelno Košarkaška liga Srbije često promovira kao najjače domaće takmičenje u regionu. Ta kontradikcija teško može proći neprimijećeno.
Na regionalnoj sceni, među osam najboljih u ABA liga nalaze se samo KK Partizan i KK Crvena zvezda – ekipe koje se u velikoj mjeri oslanjaju na strance. To otvara dodatno pitanje: gdje su domaći igrači i gdje je sistem koji ih stvara?
Produkcija mladih talenata sve više izgleda kao izolovan slučaj, a ne pravilo. KK Mega Basket ostaje gotovo jedini ozbiljan projekat razvoja, ali i on funkcioniše u specifičnom modelu pod vodstvom Miodrag Ražnatović, gdje se najtalentovaniji igrači vrlo rano usmjeravaju ka inostranstvu.
Rezultat? Domaća liga slabi, klubovi gube identitet, a reprezentativna baza postaje sve tanja. Nije slučajno ni to što reprezentacija Srbije još uvijek nije osigurala prolaz u narednu rundu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u košarci.
Problem očito nije u talentu – njega Srbija i dalje ima. Problem je u sistemu koji više ne proizvodi kontinuitet, nego pojedinačne slučajeve. Između jakih pojedinaca i slabog kolektiva, jaz postaje sve vidljiviji.
Pitanje više nije da li Srbija ima košarku. Ima.
Pitanje je – ima li sistem koji tu košarku može održati na nivou koji joj tradicija nalaže?
Ako se odgovor uskoro ne ponudi kroz konkretne poteze – od razvoja mladih, preko jačanja domaće lige, do redefinisanja uloge klubova – titula „zemlje košarke“ ostat će više stvar prošlosti nego realnosti.
E.S.
