U sportu postoji period o kojem se često govori premalo, a upravo on može odrediti čitavu karijeru mladog sportiste. To je prelaz iz juniorskog u seniorski sport.
Na papiru, razlika izgleda jednostavno. Junior postaje senior, mijenja kategoriju i nastavlja igrati. U stvarnosti, to je potpuno novi svijet. To je put oko svijeta na kojem mnogi talenti pronađu svoj put, ali mnogi, nažalost, i izgube pravac.
U juniorskoj košarci talenat često donosi veliku prednost. Igrač je među najboljima svoje generacije, ima slobodu, veću minutažu i povjerenje trenera. Međutim, dolaskom u seniore sve se mijenja. Više nije dovoljno biti talentovan. Potrebni su rad, disciplina, fizička snaga, razumijevanje igre, karakter i spremnost da se prihvati činjenica da možda više nećeš biti najbolji igrač na terenu.
Seniori ne pitaju koliko si bio dobar kao junior. Pitaju koliko danas možeš pomoći ekipi.
Mladi igrač odjednom ulazi u svlačionicu u kojoj su košarkaši sa godinama iskustva, igrači koji su prošli različite lige, države i velike utakmice. Protiv njega više nisu samo vršnjaci. Čuvaju ga fizički snažniji, iskusniji i taktički zreliji igrači.
Tu počinje prava škola.
Nekada će dobiti deset minuta. Nekada dvije. Nekada neće ni ući u igru. I upravo tada se vidi karakter. Hoće li nastaviti trenirati istim intenzitetom? Hoće li prihvatiti savjet? Hoće li raditi na nedostacima ili će početi tražiti krivca u treneru, saigračima i okolnostima?
Prelaz u seniore nije samo sportski proces. To je i psihološko sazrijevanje.
Mladi igrač mora naučiti da rezultat ne dolazi preko noći. Mora prihvatiti da razvoj nije pravolinijski. Bit će utakmica kada će briljirati, ali i onih kada će izgledati kao da ne pripada seniorskoj košarci. Upravo tada ne smije odustati.
Veliku odgovornost imaju i klubovi. Nije dovoljno reći da želimo razvijati mlade igrače. Potrebno je napraviti sistem u kojem će mladi košarkaš imati priliku da pogriješi, uči i napreduje.
Nije svaki junior spreman da odmah bude nosilac seniorske ekipe. Nekome treba nekoliko mjeseci, nekome dvije ili tri godine. Nekome je potrebno posuditi igrača u klub u kojem će imati veću minutažu. Nekome treba individualni rad. Nekome jednostavno treba vrijeme.
Najveća greška je prerano donositi zaključke.
„Nema kvalitet“ često se kaže za igrača od 18 ili 19 godina koji nije odmah napravio razliku među seniorima. A zaboravlja se da se karijere ne grade u jednoj sezoni.
Isto tako, ni nekoliko dobrih juniorskih utakmica ne znači da je igrač već spreman za vrhunsku seniorsku košarku.
Između juniorske i seniorske košarke nalazi se ogroman prostor. To je put oko svijeta, sa mnogo uspona, padova, nepoznatih destinacija i pogrešnih skretanja.
Na tom putu neki odustanu. Neki se vrate korak unazad. Neki promijene sredinu. A oni najuporniji nastave raditi.
I upravo zato mladom igraču u tom periodu možda nije najpotrebnije obećanje da će biti zvijezda. Potrebni su mu pravi trener, pravi ljudi oko njega, strpljenje i prilika da se razvija.
Jer između talenta i seniorskog igrača ne stoji samo vrijeme.
Stoje hiljade treninga, porazi, klupa, kritike, odricanja, fizička borba, psihološki pritisak i bezbroj trenutaka u kojima moraš odlučiti – nastaviti ili odustati.
Zato je prelaz iz juniora u seniore mnogo više od promjene kategorije.
To je trenutak kada košarka prestaje biti samo igra i počinje postajati ozbiljan životni put.
N.S.
