Legendarni plejmejker, osvajač Eurolige i nekadašnji selektor Bosne i Hercegovine, Kosova i Hrvatske Damir Mulaomerović u ekskluzivnom i otvorenom razgovoru za portal BHbasket analizirao je aktuelne tektonske promjene u evropskoj i regionalnoj košarci. U razgovoru prožetom vrhunskim anegdotama iz bogate igračke karijere, Mulaomerović je komentarisao ekspanziju i anomalije ABA lige, dominaciju finansija nad takmičarskim duhom, povratak Željka Obradovića, genijalnost Dejana Bodiroge i Nikole Jokića, ali i aktuelne reprezentativne nastupe Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
BHbasket: ABA liga obilježava 25 godina postojanja. Ipak, takmičenje se danas drastično razlikuje od svojih početaka. Kako gledate na aktuelni format, ekspanziju na 20 klubova i jaz koji se stvara?
Mulaomerović: Finansijski se to podiglo na nevjerovatne cifre i iznose budžeta. Ono što meni lično smeta jeste što klubovi iz donjeg ranga to jednostavno ne mogu pratiti. Kada imate vječite rivale s budžetima od skoro 30 miliona, pa ulazak Dubaija, takmičarski dio donekle gubi smisao jer djeluje da je sve unaprijed definisano. Živimo u vremenu gdje su budžeti postali najvažniji faktor. Nekada se znalo: osvojiš ligu, ideš rang više, ideš u Euroligu. Danas se dijele dugogodišnje licence onima koji imaju garantovane višemilionske budžete, dok sredine koje su stvarale košarku to ne mogu pratiti. Što se tiče proširenja na 20 ekipa, to je ogromno opterećenje za igrače, posebno uz duple programe u Evropi. Igrati u ritmu utorak-četvrtak-nedjelja donosi povrede i prevelik zamor. Marketinški ugao postoji, ali igrači trpe najviše.
BHbasket: Rukovodstvo lige preuzimaju stranci, a na čelo sudijske organizacije dolazi Španac. Može li se neko sa strane snaći u ovdašnjem mentalitetu?
Mulaomerović: Mislim da su i Srđan Dožai i Milija Vojinović radili jako dobar posao pod ogromnim pritiscima koji prate polufinala i finala. Pitanje je koliko će ljudi sa strane razumjeti naš mentalitet, podneblje i specifičnost ove lige. Vidjeli smo kroz trenere, recimo španske, da mnogi nisu mogli shvatiti način na koji se ovdje živi, igra i funkcioniše. Perez je vrhunski arbitar s višegodišnjim euroligaškim stažom, ali regionalna košarka traži poznavanje unutrašnje problematike. Imamo mi i na ovim prostorima izuzetno talentovanih sudija. Klubovi su izabrali taj pravac, snose odgovornost za to i vrijeme će brzo pokazati da li je to korak naprijed.
BHbasket: Niste se našli među 25 najboljih igrača u historiji ABA lige, iako ste ostavili neizbrisiv trag. Ima li gorčine?
Mulaomerović: Apsolutno ne. Ljudi su glasali, to je legitimno. Vjerovatno su se vodili zvučnim imenima i klubovima u kojima ti momci trenutno igraju. Campazzo jeste vrhunski igrač. Meni lično ništa ne može izbrisati niti zamijeniti ono što sam uradio sa Cibonom i Zagrebom. Posebno one tri i po godine u Zagrebu, kada smo od malog kvartovskog kluba napravili šampiona i euroligaša. Bio sam pozvan na tu svečanost, ali sam zbog smrtnog slučaja morao otputovati na sahranu.
BHbasket: Grčka je obilježila ogroman dio Vaše igračke karijere. Šest i po godina, Panathinaikos, Olympiacos, PAOK… Zašto baš Grčka?
Mulaomerović: Tamo sam proveo najljepše trenutke karijere i života. U Madridu jeste bilo lijepo, ali emocija i ljubav koju sam doživio u Grčkoj ne mogu se mjeriti ni sa čim. Rivaliteti poput PAOK – Aris ili Panathinaikos – Olympiacos su nešto što se riječima ne može opisati. To su utakmice za koje se priprema po tri dana unaprijed, uz nevjerovatne tenzije, pune dvorane i specifičnu, tvrdu igru. Posebno mi je drago što su me navijači u Solunu toliko cijenili da su me izglasali na All-Star sa najviše glasova.
BHbasket: Sa Željkom Obradovićem i Panathinaikosom ste 2002. u Bolonji osvojili Euroligu. Igrali ste pod injekcijama?
Mulaomerović: Dva mjeseca sam igrao pod blokadama zbog teške povrede leđa. Imao sam 28 godina i poslije sezone sam morao na operaciju kod neurohirurga dr. Paladina. Rizikovao sam zdravlje, svjesno, jer kad dođete na Final Four, sve ostalo staje. Teško da bi današnji igrači pristali na takav rizik. U finalu smo dobili strašnu ekipu Bologne s Ginobilijem. Željko je tada pitao Pepea Sancheza: „Možeš li ti čuvati Manua?“, a Pepe je samo rekao: „Naravno.“ Svako je bio kotačić u toj mašini. Željko je genije, a Panathinaikos je njegova druga kuća i s njegovim povratkom u Atinu oni su odmah prvi favoriti za evropski tron.
BHbasket: Dejan Bodiroga je bio MVP tog turnira. Nedavno su se u javnosti pojavili komentari kako je bio „spor igrač“. Kako Vi pamtite saradnju s njim?
Mulaomerović: Pričati o tome da li je Bodiroga bio brz ili spor je besmislica. Dejan je imao kompjuter u glavi. On je jedan od najboljih košarkaša s kojima sam ikada dijelio svlačionicu. U malim utakmicama je znao ubaciti 4 do 6 poena bez forsiranja, ali kad dođu velika finala, kao u Bolonji gdje je zabio preko 30 poena, on je rješavao sve. Rođeni lider i igrač za najveća djela.
BHbasket: Danas mnogi prave paralele između te košarkaške inteligencije i onoga što u NBA ligi radi Nikola Jokić.
Mulaomerović: Jokić me fascinira upravo tim razumijevanjem igre i nesebičnošću. On je centar s tijelom petice, a igra čistog plejmejkera – sve vidi dva koraka unaprijed. Može postići 6 poena i imati 11 skokova i razigrati ekipu za pobjedu, baš onako kako je to radio Bodiroga. Čovjek je višestruki MVP, a kada dođe u reprezentaciju ponaša se potpuno normalno, podredi se kolektivu. Reprezentacija nije ugovor i novac, nego čast i obaveza.
BHbasket: Reprezentacija Hrvatske je na pragu plasmana na Svjetsko prvenstvo, dok je Bosna i Hercegovina propustila veliku šansu protiv Litvanije. Kako vidite rasplet?
Mulaomerović: Hrvatska je odradila fantastičan posao. Tomica Mijatović je posložio odličnu hemiju, vidi se da Hezonja, Šarić i Zubac dolaze s velikom željom, a domaći momci poput Badžima i Božića sjajno odrađuju svoje uloge. Savez im je pružio maksimalne uslove i siguran sam da idu na Mundobasket. Što se tiče Bosne i Hercegovine, ostaje velika žal za utakmicom protiv Litvanije. Imali smo priliku, držali utakmicu u određenim periodima, ali u presudnim trenucima je nedostajalo bolje komunikacije na terenu. Pobjeda bi širom otvorila vrata Kataru. Predstoje još četiri utakmice, dva meča s Islandom, gostovanje Italiji i Litvanija kući. Šansa matematički postoji, ali propuštena je prilika koja je mogla riješiti sve.
E. Skokić
