U vrelu Tuzlu, u kojoj je ove godine bilo rekordnih plus 38, stigao sam sjetivši se kvalifikacione utakmice reprezentacije bivše nam države u ovom gradu protiv Španije 1990. godine, koju sam gledao preko televizije, a u kojoj je dominirao Dino Rađa, koji je tada nakon Splita već igrao u Rimu. Uz tu utakmicu nisam mogao da se ne prisjetim ni utakmica koje su prenošene iz Mejdana, kada je ženski tuzlanski tim Jedinstvo Aida, sa Razom Mujanović u glavnoj ulozi, harao Evropom.
Atmosfera u Mejdanu je tih davnih godina bivala zagrijana do krajnjih granica, mada mi tuzlanski novinar Edin Skokić reče da je bilo i vrelijih atmosfera (npr. u utakmici BiH protiv Holandije prije 20 i kusur godina), pa mi je bilo veoma drago da sam konačno po prvi put uživo imao priliku pogledati košarkašku utakmicu u Mejdanu u sličnoj atmosferi. Sjajni, gostoljubivi Tuzlaci koje sam sinoć upoznao oko dvorane, a pogotovo u njoj, opravdali su status grada u kojem je stanje ljudskog duha i otvorenosti najbliže onome kakvo je bilo nekad u bivšoj Jugi, u usporedbi s bilo kojim drugim gradom u rasparčanom i poharanom južnoslovenskom habitatu.
Sinoć je u Mejdan na megdan reprezentaciji Bosne i Hercegovine došla Italija. Nije bilo Rađe, ali njegov posao odradio je Nurkić, rođeni Tuzlak koji je odrastao u Svojatu kraj Živinica, čiji su košarkaški potezi, a i svaka gestikulacija tokom prekida ciljano upućena ka navijačima, dizali ionako vrelu temperaturu u Mejdanu. Tuzlanska dvorana bila je puna iznad svog kapaciteta, s ljudima načičkanim i po prilaznim stepenicama između stolica već sat vremena pred početak utakmice, nešto što se u Sarajevu nikada ne bi desilo.
Jusufu Nurkiću očigledno nije nedostajalo motivacije i u njegovoj Tuzli je protiv Melija i ostalih visokih igrača Italije naprosto dominirao, čak i više nego nekada Rađa protiv Španaca. Za tek 22,5 minuta na parketu, u Đerđinom stalnom rotiranju četiri igrača prednje linije, koji su potpuno nadigrali visoke igrače žabara, Nurkić je postigao 25 poena, imao 14 skokova (čak šest ofanzivnih), uz 11/15 iz igre za dva poena, te odlučujuće poene pred sami kraj utakmice.
50 poena Đerđinih igrača iz reketa, prema samo 22 koje su postigli Azuri, uz prednost od 46-37 u skoku i 22 poena iz druge napadačke šanse nakon 11 ofanzivnih skokova, najbolje odslikavaju tok utakmice u kojoj je bh. reprezentacija stalno vodila sve do pred sami kraj utakmice, ali i dozvolila Italijanima da se vrate i čak minimalno povedu. Uz peripetije pred sami kraj, domaći tim priveo je utakmicu kraju rezultatom 78:76, dobivši vrlo bitan meč. Koliko je bitan, moglo bi se pokazati već za koji dan u Vilniusu, ako BiH savlada oslabljenu Litvaniju, koju je Turska sinoć dobila vrlo lako, s gotovo 30 razlike, uz uslov da i Srbija u Pezaru u ponedjeljak dobije Italiju.
Đerđa je sinoć očekivano krenuo sa svih pet igrača preko dva metra, ali je brzo zatim ubacio nižeg i bržeg Talića kao odgovor riđokosom Amerikancu s italijanskim pasošem Mannionu. Rotirao je Nurkića i Alibegovića u startnom paru, pa ubacio rezerve s klupe Kamenjaša (u odbrani na poziciji 4, a u napadu na 5) i Garzu, koji su dosta vremena zajedno proveli u petorci. Upravo visoki igrači s klupe bili su dosta zaslužni za to što je Đerđin tim ostvario prednost u drugoj četvrtini, koju je bh. selekcija držala do samog kraja utakmice, mada se dosta mučila u šutu s distance (4/28 za tri poena). Ostaje pomalo nejasno zašto Garza, kao igrač s izgrađenom NBA reputacijom, ne dobija nešto više minuta – odigrao je samo 16, uz 10 poena i sedam skokova – i zašto se ne pravi bar nekoliko pick-and-pop akcija za Garzu kao jednog od najboljih dalekometnih NBA šutera. Međutim, Đerđi se nema šta prigovoriti na odbrambenom učinku visokih igrača koji su zaustavili, po selektorovim riječima, „kompjutera italijanskog tima“ Melija. U nekoliko izgrađenih akcija vidi se Đerđin ofanzivni rukopis, mada je bilo i nekoliko nesuvislih „hero-ball“ napada u kojima nije bilo mnogo smisla, uglavnom izazvanih vrelom atmosferom u Mejdanu, koje bi u budućnosti morao pravovremeno zakočiti.
Na samom kraju utakmice, kada su se Italijani vratili pa poveli tricom Melija, koji je do tada postigao samo šest poena, odvijala se prava drama.
Šut za tri s povratkom unatrag, bez mnogo balansa (koji je tipičan za 3×3), od friškog mladoženje Alibegovića, kako je to trener Adel Prašović primijetio, a koji se desio na minut i po do kraja za 75:73 za BiH, uz promašaj Melija za tri poena odmah iza toga, pa poeni sjajnog Nurkića iz igre i sa slobodnih bacanja u zadnjem minutu (78:75), bili su jedni od odlučujućih momenata sinoćnje utakmice.
Arbitrarne odluke, prestup pri penalu, neizboksavanje protivnika od strane Garze, pa greška u koracima umornog Atića, bacali su Đerđu u očaj i vraćali žabare u život pri samom kraju, dajući im šansu za izjednačenje ili čak i trijumf, ali to se, srećom, nije desilo. Konačnim rezultatom 78:76 ostaje nada za Bosnu da bi odluka mogla pasti u revanšu u Italiji u posljednjem prozoru krajem februara 2027. godine, kada neće biti nikakvih kalkulacija.
Uz Tursku, koja je sedmim trijumfom bez poraza već jednom nogom u Kataru, Litvance s Marekom Blaževičem kao najboljim igračem, koji su, čini se, nikad lošiji, i Srbiju, koja bi trebalo da dominira protiv Italije u Pezaru sličnim stilom kao što je sinoć dominirala BiH, Italija je, čini se, daleko najkrupnija prepreka Srbiji, a i Bosni i Hercegovini, na putu ka Kataru.
Dario Đerđa je na moje pitanje o oslabljenim Litvancima odgovorio racionalno, rekavši da misli da je jedan od imperativa u Litvaniji prilagodba načinu na koji bi Litvanci planirali da igraju, a potencijalni trijumf Bosne i Hercegovine u Vilniusu bio bi jedan od najvećih i najbitnijih u historiji bh. reprezentacije, koji bi dodatno podigao moral kompletnom timu, ali i javnosti u BiH, uz poruku da je plasman u Katar ipak moguć.
Litvanci bi s dva poraza u ovom FIBA prozoru u poretku pali ispod BiH na tabeli, a ako bi se poklopilo još nekoliko rezultata u naredna dva prozora, kada neće biti Nurkića i Garze, ali će se Đerđi vratiti Musa, reprezentacija Bosne i Hercegovine mogla bi na prvo Svjetsko prvenstvo u svojoj historiji, i to nauštrb Talijana.
Ako bi se to desilo, pa uz najpopularniji timski sport na kugli Italijani ostanu kojim slučajem bez SP-a i u drugom najpopularnijem – zbog Bosne i Hercegovine – a uz njih i takva košarkaška velesila kao što je Litvanija… koja bi to senzacija bila…
Darko Dželetović
