HomeRegionalni basketRadulović za BHbasket: Bosna je bila klub mojih snova, Babo je rođeni...

Radulović za BHbasket: Bosna je bila klub mojih snova, Babo je rođeni šampion

Zdravko Radulović svojim igrama oduševljavao  ljubitelje košarke, dok je nosio dres Bosne i Cibone na terenima bivše Jugoslavije i euroligaškom takmičenju.

Rođeni Nikšičanin za seniore Sutjeske je zaigrao sa 15 godina. Sezonu kasnije igra za Budućnost. Nakon toga je prešao u Bosnu gdje ostao do 1990. godine.

Gospodine Raduloviću šta je posredovalo dolasku u Bosnu? Da li je nikšićka veza Vukašina Vuleta Vukalovića, tadašnjeg jednog čelnih ljudi Bosne?

Za Bosnu sam navijao od malih nogu. Posebno sam volio Mirzu. Za mene Bosna kao dječaka bila je klub mojih snova. Bilo je tu još ponuda, ali kada je došla ponuda Bosne to je bilo ispunjenje sna. Došli su u našu kuću u Nikšiću Mirza Delibašić, Vule Vukalović i Ivica Pekić i dvojbe nije bilo. Vule Vukalović bio jedan vizionar i dao je mnogo za Bosnu. Kreirao je šampionsku Bosnu iz 1979. godine, doveo je Bošu, Mirzu, Varaju  i titula je došla.

Proveli ste u Sarajevu šest sezona.

Nezaboravan period. Bilo je fenomenalno. Bosna kao brend sa publikom, cijeli grad je živio klub. Pored toga imali smo publiku širom Jugoslavije. Gdje god smo došli  sjajno smo dočekivani. Bosna me u potpunosti izgradila u svakom segmentu.

Kako je bilo sarađivati sa Mirzom Delibašićem u Bosni?

Neprocijenjivi savjeti koje ja sada primjenjujem. Imao je takvu lucidnost. Pred svaku utakmicu uvijek je bilo nešto novo. Tako smo dolazili do pobjeda protiv tadašnjih favorita. Inteligentan čovjek ne samo za košarku, već i za matematiku, fiziku i drugo. Da ne zaboravim njegovog najboljeg prijatelja Davorina Popovića. Imao sam tu čast da ga poznajem zvao me je “malom rajom”. Kada god je imao vremena dolazio je na treninge, išao sa nama na utakmice.

Odigrali ste mnogo susreta u dresu Bosne, imaju li neki koji su vam ostali urezani? 

Istakao bih utakmice sa Jugoplastikom i Partizanom, koje smo dobili pola koša. Pred rasprodanom Zetrom 13.000 ljudi. Splićanima smo nanijeli prvi poraz nakon godinu dana, Mitrović je pogodio za pobjedu protiv Partizana.

U Bosni ste stekli status reprezentativca. Nastupali ste na Univerzijadi, Olimpijskim igrama u Seulu i Evropskom prvenstvu u Zagrebu. Na spisku vas nije bilo za Mundobasket u Argentini, kada ste odigrali najbolju sezonu u Bosni 1989/90?

Ne znam zbog čega se nisam našao na spisku, tada sam u izboru Slobodne Dalmacije bio izabran za najboljeg igrača Jugoslavije. Bio sam iznenađen kada nisam pozvan u reprezentaciju.

U sezoni 1990/91 prelazite u Cibonu, bio je to jedan od najskupljih transfera?

Odlazak u Ciboni došao je preko noći. Odlučio sam promijeniti sredinu, bio je to šok za sve u klubu. Došlo je i do malog zasićenja. Želio sam ići korak dalje. Bili su jako dobri uslovi, kao što kažete jedan od najskupljih transfera u kod nas tada u sportu. Došao je direktor Miličević, i bio sam i jedan od uslova povratka Mirka Novosela u klub .

Gdje ste stali Bosni, nastavili ste u Ciboni.

To je moj drugi klub emotivno sam vezan kao i za Bosnu. Igrao sam Euroligu, bio sam prvi strijelac takmičenja. Organizacija kluba na jednom izuzetnom nivou, imali smo i dobre rezultate. Sve se poklopilo.

Bili ste najbolji igrač Cibone, da li je došao poziv za reprezenatciju Hrvatske pred Olimpijske igre u Barceloni?

Poziv sam dobio i željno su me htjeli u reprezetaciji Novosel, Petrović i Skansi. Međutim bila su teška vremena, roditelji, brat  su mi bili u Nikšiću, bio je ogroman pritisak. Mnogo žalim za Olimpijskim igrama u Barceloni. Igranje protiv Dream-teama, žal koji mi je ostao o do danas.

Nakon Cibone, otišli ste u Aris zašto?

To je bila najbolja ponuda, a i trener je Vlade Đurović koji me vodio u Budućnosti. Lijepe uspomene nosim iz Arisa.

Promijenili ste još nekoliko klubova, koje bi izdvojili?

Recimo sezona u Napulju, gdje sam bio prvi strijelac Serije A. Znate jug Italije, temperamentni ljudi. Saznao sam skoro od italijanskog novinara iz Napulja i da sam proglašen za najboljeg stranca kluba u njegovoj historiji. Tu me je trenirao italijanski čuveni trener Tonino Zorzi, jedan dobar čovjek i gospodin.

Ko je od trenara ostavio poseban utisak na Vas?

Svi su na svoj način imali zasluge za moj razvoj. Spomenut ću mog prvog trenera Miodraga Baletića iz Nikšića, sjajan stručnjak. Mi smo  Sutjesci trenirali po programu pokojnog Kreše Ćosića. Ali svi ostali su su dali svoj pečat Đurović, Delibašić, Pešić, Prodanović, Novosel, Petrović i drugi sa kojima sam sarađivao.

Da li ste tokom karijere planirali nakon završetka da budete trener?

Ne bih ja to tako nazvao. Ovo je više vraćanje mog duga prema košarci. Želim i ja pružiti mladim igračima, ono što su meni pružili moji treneri i košarka kao sport.

Vodili ste Zagreb, Cedevitu, Cibonu, radili u Italiji, gdje ste sada?

Sa Zagrebom sam igrao dva finala Kupa, pružio sam šansu Simonu i Tomiću. Cedevitu sam kratko vodio, bili smo na prvom mjestu a otpušten bez ikakvog razloga. U Cibonu sam došao kada je bila situacija katastofalna, klub je bio na rubu ponora. Sada radim u Samoboru.

U takvom stanju u Cibonu uspjeli ste u afirmaciji Bogdanovića, Radoševića, Zubčića. Da li ste tada u Bogdanoviću prepoznali današnjeg NBA asa?

Bojana je godinu ranije doveo Miličević iz Reala, i to je bio pravi potez za njegovu karijeru. Bogdanović je rođeni šampion. Pružio sam mu punu priliku, on jednostavno ima sve. Bio je pravi vođa mladog tima i kluba u krizi. Iako nismo imali pobjedu u Euroligu, dvorana je bila puna. Utakmica je počinjala sa tri minute šutnje, kako bi natjerali Grad da stane iza Cibone i uspjelo se u tome, ja sam kasnije sklonjen. Danas sam istinski navijača Bojana u NBA, a on mnogo cijeni priliku koju sam mu pružio, i osoba je za primjer.

Kako danas ocjenjujete trenutno stanje u svoja dva najdraža kluba?

Cibona nije C od Cibone. Mi smo uspjeli u nakani da Grad stane iza kluba. Ali kako se radi pokazuje stanje tima. Iza Bosne treba stati Sarajevo, jer ona je sinonom. Teško mi padaju što su moji klubovi na niskim granama.

Trener ste u Samoboru, gdje igra i vaš sin Filip. Kako je biti trener svom djetetu?

To je posebno teško i meni sa jedne a njemu sa druge strane. Ima 17 godina igra na poziciji beka-šutera, upisao je nastupe za omladinske selekcije Hrvatske. U planu je da ode u Ameriku na Koledž.

Vaša vizija Samobora?

Prioritet su mladi igrači, imamo uslove. Želja mi je da jednog dana klub bude stabilan član elitnog ranga. Kao i da okupljamo talentovane igrače iz cijele Hrvastke. Sa mladim timom smo Prvoj ligi (drugi rang), bili na četvrtom mjestu do prekida takmičenja.

Za kraj Radulović je  Izrazio je zadovljstvo svojom karijerom i da se osjeća ispunjenim u svakom smislu.

Nekadašnji as košarke u dresu Bosne je bio košgeter Prve lige Jugoslavije. Kao igrač Cibone bio je prvi strijelac Eurolige. Radulović je svojim košgeterskim sposbnostima “spojio” tada najjaču klupsku ligu u Evropi i najjače evropsko košarkaško takmičenje.

Nedim Salaharević

FOT: Neja Markicevic / CROPIX

 

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije