U strogom centru mog grada, gotovo već čitavo stoljeće, živi jedna sasvim obična, ali nadasve posebna ulica. Ljubomorno je, u grudima, skrivala sve čarobne priče i drage jeseni dok je ponosno ispraćala brojne generacije uspješnih klinaca koji su postali sjajni ljudi.
I ovog proljeća, stabla su grandiozno i dostojanstveno olistala, dok se krošnje drveća gordo i prkosno propinju prema nebu, strpljivo čekajući najdraži zvuk njegovih zamišljenih, usporenih koraka. Iako znaju da je uzalud, strpljivo ga čekaju skriveni, uski sokaci koji vjerno skrivaju njegove nestašne dječačke vragolije, prve poljupce i prve batine koje su ga dočekale na ovom svijetu.
Čekaju ga da podijeli sa njima sve svoje tajne i svaki bol koji je skrivao u svojim čarobnim plavim očima. Neki novi klinci se igraju oko njegove škole i vremena su plastična i bezdušna, potpuno drugačija od sve te silne plemenitosti koja ga je krasila.Tako, sa svakim ranim majem, kad život i sreća dostižu svoj vrhunac, cijela ulica dobiju neku dragu, melanholičnu boju posebnosti i čeka svoje nadraže dijete koje je dotaklo nebo, a uvijek ostalo posebno… Isto.
Uostalom, ta njemu najdraža ulica već dugo nosi njegovo ime… Dovoljan razlog da i jedna najobičnija tuzlanska ulica da sebi za pravo da se osjeća posebno… Jer Mirza Delibašić je, sa sportskog aspekta, ipak, nešto najplemenitije i najvirtuoznije što se ikad desilo Bosni Hercegovini i njenim ljudima.
O Mirzi Delibašiću, svjetskom, dvostrukom evropskom i olimpijskom prvaku, klupskom prvaku starog kontinenta i prvaku Jugoslavije se zna apsolutno sve. Šampioni se vrednuju po broju trofeja, a njegova kolekcija bila je brutalno impresivna, unatoč tome što se zbog zdravstvenih problema oprostio od aktivnog igranja košarke, u ranoj, dvadesetdevetoj godini života.
Kao član legendarne jugoslovenske reprezentacije predvođene asovima Ćosićem, Kićanovićem i Dalipagićem, Delibašić je oduvijek bio posljednji košarkaški romantičar, džentlemen grandioznih pokreta, kultnog i nezaustavljivog rolinga i graciozno ubojitog skok šuta koji je do danas, bio i ostao lijek za dušu i oči. Njegovo aristokratsko držanje na terenu i beskrajno poštovanje i divljenje koje je izazivao kod saigrača i kod protivnika nisu mogli zagrebati ni najmanju površinu njegove jedinstvenosti i dubinu njegove ljudske i igračke specifičnosti. 
U svemu poseban i beskrajno nadahnut, Mirza je, po riječima velikog košarkaškog asa Zorana Moke Slavnića bio ubjedljivo najtalentiraniji igrač jedne strašne i usuđujem se reći najbolje generacije koju je svijet ikada vidio, do pojave originalnog američkog Dream Teama , 1992 godine. Na terenu neuhvatljiv i ubojit, van terena melanholičan i jednostavan, oduvijek se borio sa tihom olujom koja je vječito rasla i tinjala u njemu.
Biti tako poseban, a tako običan je nešto što je samo on mogao izvesti, u svoj ljepoti i plemenitosti svog karaktera. Spojiti dva tako različita i fundamentalno suprotna svijeta i neprekidno se hrvati sa vlastitim demonima je bio težak i mukotrpan izazov. Jer koliko god da je Mirza volio košarku, on je podjednako volio i život. Tako velik i poseban duh, nikad nije bio suđen samo za košarkaška borilišta. On je uvijek bio svačiji, naš… Običan čovjek , normalnih shvatanja i velikog srca i spektakularnog talenta… Simbol dobrote i veličine koju nikada nije u potpunosti prihvatio, a koju je još manje potencirao.
Odrastajući u nekim drugim vremenima, ultra brze, i fizikalijama određene košarke, sa petnaestak godina, nisam se mogao identifikovati sa dobrim duhovima prošlog vremena, čije igre od prije trideset i kusur godina, za mene, nikako nisu mogle biti relevantne u savremenom košarkaškom svijetu. Ipak, moj srednjoškolski profesor tjelesnog odgoja,Tomislav Gajević, svojim pričama, novinskim isječcima i nadasve posebnim odnosom koji je imao sa Mirzom, probudio je moje interesovanje i jedno opšte čuđenje. Jer Mirza je, i na vrhuncu svoje karijere, nakon što je sa sarajevskom Bosnom osvojio naslov klupskog prvaka Evrope i potpisao za Real Madrid, sa ponosom isticao ime svog profesora i čovjeka koji mu je dao loptu u ruke i naučio ga prvim košarkaškim koracima. Odanost je vrlina koju sam uvijek najviše cijenio kod ljudi. Mirza je, odanosti, imao i za izvoz.
Mogao bih pisati najmaštovitije bajke o tome koliko poštovan i voljen je bio Mirza Delibašić. Besprijekoran, gospodin na terenu i bez mrlje u ponašanju, lako je osvajao srca ljudi gdje god da bi se pojavio. Neprevaziđeno košarkaško znanje, takođe, nije bilo na odmet. U periodu od 1975. godine i evropskog košarkaškog prvenstva u Zagrebu, do 1982. i svjetskog košarkaškog prvenstva u Kolumbiji, sa zlatnom generacijom jugoslovenske košarke, pokupio je 8 medalja sa velikih svjetskih takmičenja i svojom posebnošću, cementirao svoje mjesto u analima jugoslovenske i evropske košarke.S arajevsku Bosnu je izdigao iz anonimnosti, svojom meastralnošću stavio je na tron košarkaške Evrope i zauvijek ušao u srca svih sarajevskih i bosanskohercegovačkih domova. U madridskom Realu, kraljevskom klubu ogromne tradicije, bio je izuzetno voljen i poštovan, nešto što jedan običan stranac sa brdovitog Balkana nije mogao zaslužiti tek tako.
U svim tim velikim i virtuoznim sportskim uzletima, ono što je Mirzu zauvijek zacementiralo kao nenadmašnu veličinu je njegovo dobro, časno, bosansko srce. Priče o tome kako je ekonomu Real Madrida kupio novi motor, ili kako je sporazumno raskinuo svoj ugovor sa Realom, kako bi omogućio ekipi da dovede stranog igrača na poziciji centra su nesebične i tako, karakteristično, samo njegove. Ipak ,kada mi neku spomene Mirzu Delibašiča, prva slika koja mi proleti kroz um i srce je ona , kako u ratom razorenom Sarajevu, sjedi ispred FIS-a is a svojim prodornim, plavim očima gleda u daljinu.
Zamišljen, tih, u dragim ulicama nekog njegovog vlastitog svijeta koje su se križale po njegovoj dobroj duši. U najtežim vremenima za njegove ljude i njegovu državu, on je bio i ostao jedan od nas, toliko velik a toliko običan da je odbio napustit svoj grad tokom njegove troipogodišnje opsade. Nije mogao i nije znao napustiti svoje Sarajevo, onda kada bi to Mirzi, zbog njegove sportske i ljudske veličine, malo ko i zamjerio. Dobri ljudi iz ‘Reala’ su ga molili da se preseli u Španiju, a on to jednostavno nije znao… Sjedio je tako, u razrušenom ali nikad poraženom gradu, i sa sjetom u očima pričao je dobrim, običnim ljudima o svojim dragim roditeljima Izetu i Dudi, o jednoj zlatom obojenoj tuzlanskoj ulici koja ga vjerno čeka… O svoja dva prekrasna sina Dariju i Danku.
Kada je prerano otišao, sa njim je otišao i jedan veliki dio svih nas koji smo ga tako nesebično voljeli. Jedan specifičan simbol zlatnog vremena i iskonske dobrote, Mirza je iza sebe ostavio jedno veliko ime i ljubav svih nas koji ćemo ga se uvijek sjećati sa lijepim riječima i dragim sjećanjima. Dolaziće i odlaziće veliki igrači, a ja ću u njima, uvijek tražiti njegov šarm, vic u igri, graciozno držanje i nenadmašnu kreativnost. Gospodin na terenu i van njega, fino odgojeno tuzlansko dijete, sarajevska, bosanska i jugoslovenska legenda, uvijek će ostati moj najdraži šampion i najdraža inspiracija…
Možda je zato tako teško i pisati o njemu… On, najveći košarkaš među običnim ljudima i najbolji čovjek među velikim košarkašima… Tihi, plemeniti bosanski as, sa nebesko plavim, zamišljenim očima… Takvog ću opisati mom dječaku. Takav će mi vječno spavati u srcu!
Damir Husanović
Pisano 2015. godine
