Bliži se još jedan za Bosance i Hercegovce, naizgled, turoban Eurobasket, koji će kako stvari stoje proteći bez tri stožerna igrača naše reprezentacije: Mirze Teletovića, Jusufa Nurkića i Nihada Đedovića.
Jadikovke i samootkucane smrtovnice, kako ćemo biti apsolutno pregaženi i ‘pojedeni’ u svakoj utakmici su odavno počeli, jer naša ekipa bez ovako tri sjajna igrača, po mišljenu stručnih i nestručnih posmatrača se teško može na kvalitet ‘pohrvati’ sa realno kvalitetnijim protivnicima u našoj skupini. Hajka na ova tri asa, koji svaki, iz svojih opravdanih ili neopravdanih razloga, neće nastupiti za naš tim dostiže vrhunac, u državi gladnih sportskih pobjeda i nedostatka dugotrajnog, pobjedničkog sistematskog rada sa mladim talentima (čitaj:Srbija) koji se u Bosni i Hercegovini tek odskora nazire.
Mirza Teletović je apsolutni velikan bh košarke, heroj i borac koji je pretrpio jedan od najtežih oblika plućne bolesti, stao na noge i nastavio karijeru kada bi 90% sportista prestalo da uopšte razmišlja o daljnjem bavljenju sportom. Standardni reprezentativac, od svoje 17 godine, prvi, pravi legitimni NBA igrač iz naše domovine, nosio je na prsima zastavu svoje zemlje i nadjačavao dosta jače protivnike maestralnim preformansama, u utakmicama u kojima je mamio osmjeh na lice i ponos u srca, istih onih koji ga danas optužuju za veleizdaju nacionalnog dresa.
Slučaj Đedović mi je parcijalno jasan, a slučaj Nurkić mi neće bit nikad.Uoči odlaska na smotru najboljih evropskih reprezentacija, želim kratko podijeliti svoje mišljenje. Biti nadjačan i biti pobjeđen, kada si hrabar, beskompromisan i neustrašiv nije sramota. Odgovorno tvrdim da i dalje imamo dovoljno pristojnu reprezentaciju koja, ako ode na takmičenje sa pravim stavom, može unijeti doste nervoze i stvoriti mnoštvo problema. Protiv boljeg je teško igrati samo na inat ,ali nije nemoguće. Inat i odbijanje da padneš na koljena kada to od tebe svi očekuju stvaraju ultimativnu nervozu kod protivnika.
Pitajte naše fudbalske asove koji su se nadigravali sa duplo jačom Argentinom, nesretno izgubili od Nigerije i potukli Iran na najvećoj svjetskoj fudbalskoj smotri, kao DEBITANTI .Bijes u oku, hrabrost u srcu, i hladnokrvna egzekucija su nam , naravno, ponajveća šansa. Biti Bosanac i Hercegovac ne znači leći na pod i odustati i poznavajući ove momke, grdno se varaju oni koji smatraju da ćemo biti apsolutno poniženi. Bez straha u oku i sa voljom za toliko prepoznatljivim fajterskim stavom koji moramo isprovocirati u sebi i u našim košarkašima, ispratićemo ih dostojanstveno i s vjerom u njih a ne kao grupu zarobljenika koju vode na egzekuciju.
Oni zaslužju bolje od nas. Bosanci i Hercegovci, nikada više i nikome, na sportskom ili bilo kojem drugom terenu ne smiju biti topovsko meso i kada naučimo malo više poštovati svoje, možda taj probuđeni inat i pokaže svoje izoštrene zube.
Kada je Mirzi Teletoviću ,gostujući u jednoj od vodećih tv stanica u Bosni i Heregovini, postavljeno je toliko puta isforsirano pitanje o njegovom legendarnom šutu za tri poena sa ‘’parkinga’’ u nikada prežaljenoj utakmici protiv Litvanije, najveći bosanskohercegovački košarkaški as, se samo sjetno nasmijao i sa žalom se prisjetio mnogo bitmjeg šuta za tri poena koji je došao par minuta kasnije, kojeg je Mirza promašio, a koji bi nas potencijalno odveo na dovoljno udaljenu koš razliku kojom bi zaledili favorizovne Litvance i prošli dalje, a ne tugovali i budili ničim izazvan ponos nad još jednom često pirovom bosanskom pobjedom.
Jer Mirza Teletović, uz Mirzu Delibašića ponajbolji košarkaš u našoj istoriji, je ogroman šampion, a šampioni znaju da da nikakav ego, čak ni sa parkinga, ne može nadjačati sladak okus i veličinu pobjede, koju bi njegovu naciju bacio u apsolutni sportski delirij. Sa vjerom u naše momke i tim stavom, timskog, bratskog i nesalomljivog duha, ispratićemo našu desetkovanu ali hrabru reprezentaciju, koju bih molio, u ime svih Bosanaca i Hercgovaca, da igraju svaku utakmicu kao da im je posljednja. Samo tako, sa gordosti, dostojanstvom i manijakalnm željom za pobjedom, možemo ubijediti i neke ogromne talente koji nam izmiču iz ruke da je čast igrati za jednu takvu ratničku i bratsku klapu. Jer šta je za mene Bosanac i Hercegovac, ilustrovaću primjerom legendarnog , pokojnog, Slovenačkog ultra maratonca Jure Robiča.
‘’Pronalazim motivaciju svugdje… Ako me sada pogledate i čak u i šali ustvrdite da se ne mogu popeti uz ovu ogromnu planinu, ja ću to uraditi… Onda ću to uraditi opet….i možda opet’’.
Jure pokazuje na planinu Stol, snježnog diva koji se nadvija 2000 metara iznad njega, udaljen poput mjeseca.
‘’Prije tri godine, naljutio sam se na ovu planinu..popeo sam se na nju 38 puta u dva mjeseca’’
Inat bosanski… Srce lava… Timski duh… Dostojanstvo u pobjedi u porazu… Vatra u očima i hrabrost u srcu… Zemlja ponosnih Zmajeva nikada jad i nikome žrtva. Sretno Šampioni!
Damir Husanović
