Legendarni američki pisac, osebujni i beskrajno talentovani Mark Twain, u jednom od svojih najmonumentalnijih citata kaže da su dva nabitnija dana u životu jednog čovjeka dan kad se rodi i dan kada shvati zašto.
PIŠE: Damir Husanović
Čovjek, tumarajući po mračnim i prašnjavim labirintima svog srca, može desteljećima tražiti smisao svog postojanja, poslušno naučiti živjeti nečije tuđe snove a da nikad ne otključa tajni kod koji mu šapuće vlastita duša. Ja sam, na svoju ogromnu sreću vrlo rano čuo taj šapat i sasvim slučajno nabasao na jedinu životnu cestu koja mi je ikad trebala da smirim svaki nemir u duši i da naučim biti čovjek. Košarka, u bilo kojem obliku, je oduvijek bila tajni kod moje sreće i zvijezda vodilja kroz jedno nimalo lagano, ali ipak sretno balkansko odrastanje.
Kada su ideje o ratovima i konfliktu naprasno prerasle u tamu i ludilo, mi, djeca sa tuzlanskih ulica, smo svakodnevno pokušavali naći neki smisao i putokaz za dalje dok smo, protiv vlastite volje, igrali glavne uloge u horor filmu koji je zauvijek obilježio naše djetinjstvo. Rastući nedostatak hrane, struje i pitke vode nam ipak, nije toliko teško padao. Možda zbog toga što nismo bili svjesni šta se dogođa oko nas ili zbog činjenica da je potrebno mnogo više od toga da, djetetu koji uz svoje drugove sanja prve poljupce, zamračiš prozore sretnog odrastanja.
Tuzlansko naselje Slatina, mjesto u kojem sam odrastao i naučio biti čovjek, nije bilo iznimka.Zvukove razigranih dječaka i rasplesanih djevojčica nije mogao nagristi taman mrak koji se nadvio nad našom svakodnevnicom. Rasli smo u inat ratovima koje je neko drugi naumio za nas uz prazne izloge, neizvjesnost sutrašnjice i sveprisutno siromaštvo. A onda, negdje sredinom 1994, na prozorima jedne poluprazne tekstilne prodavnice, našla se jedna prašnjava, kožna košarkaška lopta. Polovna i istrošena, sa etiketom na kojoj je bila istaknuta cijena od dvadeset njemačkih maraka savršeno se uklapala u sivilo naše svakodnevnice. Mogao bih vam ispričati priču o bucmastom dječaku koji je danima i sedmicama dolazio da je zaljubljeno gleda, nadajući se da će jednom dana biti njegova. Mogao bih vam ispričati priču o jednoj hrabroj ženi koja je skupila posljednji novac kako bih iznenadila svog sina, koji je vidjevši tu loptu, upakovanu sa puno ljubavi u rukama svoje majke, doživio jedan savršen trenutak sreće koji mu nikada nije utišao u očima i u srcu. Ljubav prema najdražem sportu se, u svakom slučaju, nametnula kao jedini izlaz i jedina nada u smisao svega što me okruživalo.
”Krug”, legendarno košarkaško igralište na Slatini, je mjesto gdje smo moji prijatelji zajedno rasli i snivali spektakualarne košarkaške snove, All-star nastupe i pobjedničke koševe sa zvukom sirene. Neko više, a neko manje talentovan, rasli smo u zajedništvu koje može izrežirati samo jedna takva iskrena emocija kao što je zajednička ljubav prema sportu. Kao drago lice koje uvijek nosi darove, košarka je tada pomjerila granice naših života. Poput neke lijepo napisane knjige, više nije bilo bitno kako se ko zove i odakle dolazi sve dok se mogao dokazati na terenu, kao dobar drug i kao pravi sportista. Vrhunski i prosječni igrači su dolazili i odlazili, mi smo svjedočili njihovom zavidnom košarkaškom umijeću i u procesu skovali bratstva i veze koje su, do danas, preživjele test vremena. Jednom, kad naučiš da vjeruješ svom suigraču od kojeg zaviš na košarkaškom terenu, naučiš da mu vjeruješ i u životu, koliko god surov taj isti život bio.
Taj isti krug, za nas je postao i ostao krug života, utočište od naših turobnih svakodnevica i uvijek ogroman razlog za bratski osmjeh i drugarski zagrljaj, kao nekad u neka nemirnija, ali za naš ljepša vremena.
Modernom, prosječnom petnaestogodišnjaku, danas je gotovo nemoguće opisati koncept i pravila po kojima smo živjeli. Kako objasniti želju da izađeš na teren napola gladan i poderanih patika i igraš za čast? Da li možeš objasniti želju da izađeš na basket po kiši i snijegu, a kod kuće nemaš vodu i struju da se okupaš i ugriješ? Postoje li neke velike ovozemaljske riječi koje bi opisale ponos dok poentiraš za pobjedu, a dok te krišom, rukama prekrivenim licem, posmatraju oči jedne djevojčice. U praznini, nismo imali ništa, a imali smo sve. U vremenu prije ”uploada”, ”downloada” i ”wirelessa”, jedini naučin da naučiš bio je da da izmišljaš načine da poboljšaš svoju igru, jer to tako jako želiš i jer ti to tako mnogo znači. Moj jedini ”you tube” kanal palio se svake parne godine, kada bi legendarni tuzlanski as Damir Mulaomerović dolazio u Tuzlu na godišnji odmor i redovno častio naš i njegov krug svojim prisustvom. Kažu da je jedini način da budeš uspješan u nečemu je da ludo voliš ono što radiš i da to radiš više od ostalih. Mi to tada nismo znali, a upravo tako smo živjeli. Mi, koji smo prebrzo odrasli i izašli kao pobjednici iz ratnih stradanja tada smo samo igrali košarku.
Danas, kada sam formiran čovjek koji živi na drugoj lokaciji i kojem ubrzani tempo život ne ostavlja dovoljno prostora za sreću, često razmišljam o našim danima ponosa i slave. Uhvatim sebe tako nekad kako me noge, zamišljenog, same odnesu na to naše sveto, sada po pravilu uvijek prazno, košarkaško igralište. Kad god me prate neke teške životne odluke i kad se naziru neke sumnjive raskrsnice ja napravim jedno kratko hodoćašće u moj životni krug početka i kraja koje zna sva moja nadanja i snove. Sjednem tako sa svojim najdražim uspomenama i nekim dragim ljudima koji više nisu tu, pa skupim snagu i donesem odluku, kakve god posljedice ona imala. Pogledam ispod sebe, ispucali i izblijedjeli beton koje je rodio velike ljude i velike igrače. Odjednom, čujem zvuk mrežice koja neumorno prkosi našim šutevima, osjetim na prsima sve pobjede i poraze koje smo drugarski podijelili i dobijem volju i vjeru da idem dalje.
Zadržim se tako kratko, dok pored mene prolazi hrpa nezaintersovanih klinaca koji žive u nekom svom, za njih jedinom znanom svijetu. Pitam se, na koji način će oni izgraditi sve temelje svog karaktera? Gdje će oni naučiti da budu dobri i odani ljudi i koje prepreke će njih testirati da bi ih oni mogli savladati na stazama svog sazrijevanja. Osmjehnem se, naklonim se svom starom prijatelju uz obećanje da ću ubrzo doći. Uostalom, vrijeme je da idem živjete životne lekcije koje me je moj ”krug života” tako davno i tako strpljivo naučio.
Piše: DAMIR Husanović
Tekst objavljen u aprilu 2015.
