Dvadeset i drugi mart 1992. godine ostao je zlatnim slovima upisan u historiju tuzlanskog sporta. U grotlu krcatog Mejdana, juniori Sloboda Dite popeli su se na krov Jugoslavije savladavši u dramatičnom finalu Užice sa 91:88. Bila je to kruna jedne vanserijske generacije pred kojom su padali beogradski Radnički, mostarska Lokomotiva, sarajevska Bosna, te u polufinalu u Zrenjaninu moćni Partizan s Miroslavom Berićem i Crvena zvezda s Dejanom Tomaševićem.
Ipak, samo nekoliko sedmica kasnije, umjesto seniorskih euroligaških visina, stigao je vihor rata. Zlatna ekipa se rasula, a sudbina je najokrutniji udarac zadala devetnaestogodišnjem divu pod koševima, Edinu Salahareviću, koji je mučki ubijen u zloglasnom logoru Sušica u Vlasenici.
Član te udarne šampionske petorke — uz Damira Mulaomerovića, Edina Salaharevića, Darka Selakovića i Vladu Vukičevića — bio je i Aner Džafić. U emotivnoj ispovijesti, Džafić se prisjeća dana kada je Mejdan gorio, pobjedničkog mentaliteta i generacije kojoj je rat oduzeo priliku da postane seniorski vladar bivše države.
„BILI SMO UBJEĐENI DA SMO NAJBOLJI NA SVIJETU“
Džafić je prve košarkaške korake napravio još kao dječak u tuzlanskom naselju Miladije. Lopta je, kako kaže, bila u rukama od treće ili četvrte godine, a u pionirskoj ekipi Sloboda Dite zaigrao je već s nepunih 14 godina, dok je još bio učenik sedmog razreda. Put do jugoslovenskog vrha gradio se godinama kroz krvav rad i veliko rivalstvo sa sarajevskom Bosnom:
„Rivalstvo s Bosnom postojalo je i prije mog rođenja. Znalo se: ako hoćeš na Partizan, Zvezdu ili Jugoplastiku, prvo moraš proći prvenstvo BiH i dobiti Bosnu. Na kadetskom prvenstvu u Mostaru došlo je čak i do opšte tuče između nas na terenu. Pokazali smo da smo bolji i u bokserskom i u košarkaškom smislu! Kad smo očekivali kritiku trenera, on nam je rekao: ‘Bravo momci, tako se bori i tako se brani svoj drug!’ Ta sloga nas je vodila do kraja. To je ono što nedostaje današnjim generacijama.“
Nakon republičkih okršaja, uslijedio je polufinalni turnir u Zrenjaninu gdje su Tuzlaci pomeli beogradske vječite rivale:
„Pripremani smo mentalno i fizički od pionira. Bili smo apsolutno ubijeđeni da smo najbolji na svijetu i ušli smo na teren bez imalo straha. Partizan je imao bolju opremu, skakali su na zagrijavanju, a onda smo ih razbili s dvadesetak razlike! Zvezda je bila tvrđa, ali smo i njih dobili. Tada nam je svima bilo jasno da idemo do samog kraja.“
KRUNA U MEJDANU: ŠESTI IGRAČ I OSVAJANJE JUGOSLAVIJE
Finalni turnir u Tuzli donio je ogroman pritisak, ali i energiju kakvu samo Mejdan zna stvoriti. Nakon pobjeda nad mostarskom Lokomotivom i Radničkim, finale protiv Užica bila je prava rovovska bitka. Mulaomerović je ubacio 31 poen, rahmetli Salaharević dominirao sa 22 poena i 14 skokova, dok je Paščanović dodao 13.
„Pritisak je bio ogroman, jer pred svojom publikom ne smiješ kiksati, bila bi sramota. Ali ta publika nam je bila šesti igrač – ponese te s tribina i vratiš energiju na parket! Užice je imalo sjajnu, fizički besprijekorno spremnu ekipu. Utakmica je bila ‘knap’, ali sreća i kvalitet su bili na našoj strani. Bila je to nagrada i kruna za pet godina fanatičnog rada.“
Recept uspjeha, podvlači Džafić, ležao je u tome što su živjeli kao porodica: „Mi smo rasli zajedno. Poslije treninga nismo išli kući za ekrane, nego pravo na beton na ulični basket. Na Mejdanu sam igrao protiv starijih majstora poput Ivana Kantora, ‘krao’ poteze i dokazivao se. Na terenu nismo morali pričati – dovoljno je bilo samo pogledati suigrača i tačno si znao hoće li skočiti, napraviti blok ili utrčati. Već kao kadeti sa 15 godina igrali smo protiv juniora Slobode koji su imali 18, poput Damira Mršića ili Azura Korlatovića, i pobjeđivali ih na pripremama! Klub je to vidio i dao nam vrhunske uslove.“
RAHMETLI KABIL KAO OTAC I GENERACIJA KOJA BI VLADALA KONTINENTOM
Temelje te šampionske generacije udario je legendarni Omer Kabil, dok je u završnoj fazi ekipu preuzeo Sead Žunić, trofejni stručnjak koji je sa ženskim timom Jedinstva prethodno pokorio Evropu sa Mihailom Mikijem Vukovićem.
„Rahmetli Omer Kabil bio je za nas više od trenera – bio nam je drugi otac. Tjerao nas je da dolazimo sat vremena prije treninga, razgovarao s nama o školi, životu, problemima, učio nas ponašanju i manirima. Tek godinama kasnije shvatio sam kolika je to bila pedagoška veličina.“
Džafić ni danas ne skriva žal što rat nije dozvolio toj generaciji da u punoj snazi zakorači na seniorsku scenu:
„Ostaje ogromna praznina i žal. Da nije bilo prokletog rata, odgovorno tvrdim da bi ova naša generacija, uz dva-tri iskusnija pojačanja, za nekoliko godina bila seniorski prvak Jugoslavije i igrala samu završnicu Kupa šampiona! Mulaomerović i Paščanović su napravili velike evropske karijere, a naš Edin Salaharević je trebao biti čudo od igrača… Umjesto na pripreme reprezentacije u Beograd, otišao je u Vlasenicu i doživio onu tragediju. Srce me boli kad se sjetim tih momaka. Meni je dres Slobode bio svetinja, draži od Partizana, Zvezde ili Cibone. Živio sam za to da u svoj grad donesemo najveće titule. Donijeli smo tu juniorsku, ostali upisani u historiju, ali sudbina nam nije dala da do kraja pokažemo koliko smo zapravo mogli.“
E.Sk / N.Sa
