Kada Miroslav Nikolić – čovjek iz sistema – kaže da “ne možeš igrati protiv tri golmana”, to nije poetska slika. To je optužnica.
I to ne bilo kakva.
To je direktan udar na integritet Košarkaška liga Srbije, lige koja se još uvijek voli predstavljati kao bastion košarke na ovim prostorima. Jer kada trener njegovog renomea javno govori o “sitnim namještaljkama”, “perfidnom suđenju” i “šurovanju klubova sa sudijama”, onda problem nije pojedinačan. Problem je sistemski.
A sistem, očito, ne funkcioniše.
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da Nikolić dolazi iz KK Vršac – kluba koji mnogi povezuju sa strukturama moći u ligi, na čijem čelu je Aleksandar Grujin. I tu se otvara pitanje koje lebdi iznad svega: ako i “insajder” progovara, šta tek znaju oni koji šute?
Jer šutnja nije slučajna.
Klubovi negoduju – ali tiho. Sudije sude – ali bez posljedica. A jedan čovjek, kako tvrde mnogi iz košarkaških krugova, delegira, ocjenjuje i praktično upravlja kompletnim takmičenjem. Model koji neodoljivo podsjeća na “državu u državi”.
I onda dobijemo apsurdnu sliku stvarnosti.
KK Zlatibor dominira ligom, djeluje nedodirljivo, a onda izlazi van tog zatvorenog sistema i biva brutalno prizemljen – eliminacijom od KK TFT Skopje u ABA 2 liga. Dva poraza u sedam dana brišu mit o “snazi” lige.
Pa se logično nameće pitanje: koliko je ta dominacija stvarna, a koliko proizvedena?
Jer ako je domaći teren kontrolisan, a van njega dolazi realnost – onda imamo ozbiljan problem.
I to nije sve.
Liga se, umjesto da rješava pitanje regularnosti, bavi – proširenjem. Kao da je prioritet spasiti određene strukture, a ne sport. Jer šta ako ispadne “pogrešan” klub? Da li bi pravila bila ista za sve?
U toj priči često se spominju imena klubova poput OKK Beograd, KK Dinamik, KK Mladost Zemun i KK Vršac. Ne zbog igre – nego zbog zaleđa.
I tu dolazimo do suštine.
Ovo više nije pitanje kvaliteta košarke. Ovo je pitanje povjerenja.
Jer ako utakmice ne odlučuju igrači, nego “igrice”, ako se rezultat ne gradi na parketu nego u kancelarijama, onda liga prestaje biti takmičenje i postaje – poligon interesa.
Zato riječi Miroslav Nikolić odzvanjaju glasnije nego ikad: “ne zanimaju me igrice van terena”.
Problem je što upravo te igrice odlučuju sve.
A dok je tako, pitanje više nije koliko ima namještenih utakmica.
Pravo pitanje je – ima li uopšte onih koje to nisu.
E.S.
