Postoje gradovi u kojima igraš. I postoje gradovi u kojima ostaneš. Za Slađana Stojkovića dileme nema – Tuzla je mnogo više od stanice u bogatoj karijeri, ona je emocija, sjećanje i završeni krug jedne sportske priče koja se rijetko ponavlja.
Gostujući u podcastu kod Mileta Ilića, legendarni košarkaš je s neskrivenom emocijom govorio o periodu provedenom u Tuzli, gradu koji je, kako sam kaže, za njega bio – top, topova.
„Tuzla je jedan poseban grad u mom srcu. Posebno mjesto i posebni ljudi. Po meni, najbolji grad u bivšoj Jugoslaviji za život, za sportistu, za nekoga ko se bavi sportom“, istakao je Stojković, naglašavajući koliko mu je značilo okruženje sportskog društva Sloboda i košarkaškog kluba Sloboda Dita, u kojem je ostavio dubok trag.
Njegov dolazak u Tuzlu, neposredno pred rat, poklopio se s najboljim igračkim godinama. Iako je taj period, nažalost, trajao kratko, bio je – briljantan.
„Igrao sam samo tu jednu godinu prije rata, ali sam odigrao najbolje za sebe. U tom trenutku bio sam najbolji strijelac lige i jedan od najboljih igrača prvenstva stare Jugoslavije“, prisjetio se Stojković, podsjećajući na sezonu u kojoj je Tuzla gledala vrhunskog igrača u punoj snazi.
Rat je prekinuo mnogo toga – planove, ugovore, karijere. Prekinuo je i njegov tuzlanski kontinuitet. No, ono što historija uzme na silu, život ponekad vrati na poseban način.
„Nažalost, zaratilo se i otišao sam iz Tuzle. Ali na moju sreću, na kraju karijere sam je završio upravo u Tuzli. To mi je bila velika želja“, rekao je Stojković, otkrivajući da je još prije rata potpisao trogodišnji ugovor, koji je – simbolično – ipak ispunio.
Nakon rata, odigrao je još dvije sezone za Slobodu Ditu u Bosni i Hercegovini, čime je zatvorio tri pune igračke godine u klubu koji mu je, očigledno, bio mnogo više od profesionalne obaveze.
Ali veza sa Tuzlom nije završila izlaskom s terena. Naprotiv – produbila se.
Stojković je nakon igračke karijere tri godine obavljao funkciju direktora kluba, ostajući u službi sporta i grada kojem se uvijek vraćao. Uspomene koje nosi nisu izblijedjele ni danas.
„Imam jako lijepe uspomene i dan-danas. Na dnevnom nivou se čujem s ljudima iz Tuzle, iz kluba, ali i van kluba – sa saigračima, i onim novim i onim bivšim iz stare Jugoslavije“, rekao je, dodajući i notu tuge prisjećajući se trenera i sportskih prijatelja koji, nažalost, više nisu među živima.
U svijetu profesionalnog sporta, gdje se karijere često mjere samo titulama i statistikama, riječi Slađana Stojkovića podsjećaju na ono najvažnije – da najveći uspjesi nisu uvijek upisani u tabelama, nego u srcu.
A za njega, to srce nepogrešivo kuca – u Tuzli.
