U vremenu kada se povjerenje u sportu najčešće gradi kroz godine iskustva, priča Vase Milovića pokazuje da postoje i drugačiji putevi. Sa svega nekoliko godina trenerskog staža iza sebe, ali već bogatim međunarodnim iskustvom — od rada u ABA ligi, preko reprezentativnih selekcija, pa sve do angažmana u inostranstvu — Milović danas predstavlja primjer da mladost ne mora biti prepreka, već prednost.
Njegov put vodio ga je od asistentskih uloga u regionalnoj košarci, preko vođenja juniorskih selekcija Crne Gore do medalje na Evropskom prvenstvu, pa sve do angažmana u Rumuniji i Iranu. Danas, kao šef stručnog štaba Jahorine sa Pala, nastavlja da gradi karijeru u okruženju koje mu pruža kontinuitet i prostor za napredak.
Ipak, njegova priča otvara i jedno važno pitanje — koliko su klubovi danas spremni da pruže priliku mladim trenerima i koliko takva odluka predstavlja rizik, a koliko investiciju.
Kako je uopšte počela Vaša priča s košarkom?
Glavni “krivac” je moj otac, koji je u meni probudio ljubav prema košarci. Još kao dijete redovno me vodio na utakmice Mornara i tadašnje Primorke, timova koji su iznjedrili velike igrače. Ulazak u salu, blaga trema pred početak meča, snažan naboj energije između domaćih i gostujućih igrača, neizvjesnost ishoda — sve su to žive slike mog djetinjstva koje ni do danas nisu izblijeđele.
Da li ste se ikada vidjeli kao igrač na duže staze, ili Vas je trenerski posao privukao ranije?
Naravno da sam sanjao o bogatoj i dugoj igračkoj karijeri, ali nažalost spletom nesrećnih okolnosti i odluka, moja karijera će se neočekivano rano okončati. Kako bih ostao u košarci, logičan slijed za mene bio je izbor trenerskog posla.
S obzirom da ste jako mladi ušli u trenerske vode, šta je presudilo da izaberete baš taj put?
Odgovor je jednostavan — ljubav prema košarci. Imam tu privilegiju da radim posao koji volim. Ne bih da zvučim crnogorski “lijeno” ali rano sam shvatio da mi svaka druga rabota sem košarke ipak teško pada. (osmjeh)
Ko je imao najveći uticaj na Vaš razvoj — neki trener, uzor, osoba?
Najveći uticaj na moj razvoj imali su Đorđije i Mihailo Pavićević koji su ujedno bili i moji treneri dok sam igrao u Košarkaskom klubu Mornar iz Bara. Po završetku igračke karijere, imao sam priliku da napredujem i sazrijevam kao trener radeći tri godine na poziciji asistenta u istoimenom klubu.
Neizmjerno sam im zahvalan na pruženoj prilici i povjerenju jer bez njihove podrške sigurno danas ne bih bio tu gdje jesam.
Koliko je bilo teško napraviti taj prelaz iz igračke u trenersku karijeru?
Važno je da se krene postepeno jer koliko god da se radi o istom sportu, sve je drugačije.
Kroz rad u mlađim kategorijama zavolio sam trenerski posao.
Nakon toga, poziv Mornara da budem u njihovom stručnom štabu značio je veliki korak naprijed. Olakšavajuća okolnost bila je ta što sam poznavao sistem rada trenera kao i značaj ovog kluba kako na nacionalnom tako i na regionalnom nivou.
Da li ste morali ranije “odrasti” u košarkaškom smislu zbog te odluke?
Svakako da jesam, jer rano pružena šansa znači brže sazrijevanje i preuzimanje odgovornosti koja često nadilazi stečeno iskustvo. Ona podrazumijeva i sposobnost donošenja odluka u trenutku, spremnost na adaptaciju, kontinuirani lični i profesionalni rast kao i razvoj autoriteta.
Kako su ljudi iz Vašeg okruženja reagovali kada ste tako mladi preuzeli odgovornost?
Reakcije su bile pozitivne, jer su ljudi bliski meni znali koliko volim ovaj sport. Njihova podrška, kako tada tako i sada, daje mi dodatnu motivaciju da radim još jače i bolje.
Koliko je, po Vašem mišljenju, u današnjoj košarci teško dobiti priliku kao mladi trener?
Svjedoci smo da sve više mladih trenera dobija šansu na svim nivoima takmičenja. Ne postoji univerzalan put do prve “prave” prilike — svačiji put je jedinstven i nimalo lak ako mu se pristupa ozbiljno, posvećeno, vizionarski i s ljubavlju. Ne postoje mali i beznačajni karijerni zalogaji kad je glad za uspjehom velika.
Možete li predstaviti našoj publici Vaše iskustvo selektora juniorske reprezentacije Crne Gore i kako je došlo do angažmana u Rumuniji i Iranu?
Tokom mog rada u KK Mornar, uslijedio je poziv Košarkaškog saveza Crne Gore da preuzmem funkciju selektora juniorske reprezentacije. Za mene je to bila velika čast i prilika koja se nikako ne propušta. U Portugalu godine 2023. na Evropskom prvenstvu B divizije osvojili smo bronzanu medalju. Generaciju je predvodio mladi i talentovani David Mirković koji sada brani boje Ilionoisa. Iskustvo na tom nivou kasnije će mi donijeti poslovne ponude u Rumuniji i Iranu.
U ekipi Arges iz Piteštija radio sam kao asistent treneru Nebojši Vidiću. Susreo sam se sa drugačijim sistemom rada što će svakako obogatiti moje dotadašnje trenersko iskustvo. Rumunska košarka je u ekspanziji, izdvajaju se velika sredstva za unaprijeđenje infrastrukture i čini sve kako bi se poboljšao igrački i trenerski kadar. Što se tiče Irana, radio sam u njihovom košarkaskom savezu kao koordinator mlađih reprezentativnih selekcija. Pored rada na terenu držao sam seminare, webinare i vršio selekciju igrača u svim uzrasnim kategorijama.
Smatrate li da klubovi dovoljno vjeruju mladim stručnjacima ili i dalje preovladava sigurnija opcija sa iskusnijim imenima?
Smatram da je to individualna stvar i varira od slučaja do slučaja. Najvažnije je da klub ima jasno definisane ciljeve i na osnovu toga bira profil trenera — bilo da je riječ o mlađem ili iskusnijem. Kada postoji jasna vizija, lakše je dati povjerenje onome ko najbolje odgovara tim zahtjevima.
Vi ste primjer da pružena prilika može dati rezultat — koliko je značilo to povjerenje koje ste dobili?
Svako ukazano povjerenje je znak da je vaš rad primjećen i valorizovan. Na moje veliko zadovoljstvo, KK Jahorina je u meni prepoznao potencijal i pružio priliku da zajedno, kao posvećen i ozbiljan tim, rastemo i nižemo uspjehe. Bio sam svjestan odgovornosti i okolnosti u kojima se ekipa nalazila, ali sam vjerovao u konkurentnost i kvalitet ovog kluba. Na kraju se pokazalo da je to bila ispravna odluka — klub je ispunio zacrtano, a ja sam kao trener mnogo naučio.
Osjećate li dodatnu odgovornost da “opravdate” tu šansu?
Odgovornost je uvijek prisutna, a želja za dokazivanjem neiscrpna. Vjerujem da bez tog unutrašnjeg pritiska nema istinskog napretka, zbog čega svakodnevno nastojim da savjesnim, predanim i promišljenim djelovanjem opravdam ukazano povjerenje kluba.
Kao neko ko je i sam dobio priliku vrlo mlad, da li danas imate veću hrabrost da pružite šansu mlađima?
Ne mislim da je to pitanje hrabrosti. Ako je klubu prioritet razvoj, onda je prirodno da se daje više prostora mlađima. S druge strane, ako je fokus isključivo na rezultatu, prostor za razvoj je manji. Sve zavisi od ciljeva koje klub postavi.
Kada govorimo o takvom pristupu u Jahorini, koliko u davanju šanse vidite rizik, a koliko dugoročnu investiciju?
Sa manjom bazom igrača rizik je sigurno veći, ali i dalje smatram da je to dugoročna investicija. Ključ je u balansu — uz dobar sistem i podršku, takav pristup može donijeti korist i klubu i igračima.
Koliko je bitno da trener prepozna pravi trenutak kada treba “pogurati” igrača?
Mislim da se osjećaj za to kada i kako reagovati jednostavno stiče vremenom, uz dobro poznavanje psihologije igrača i njihovih individualnih kapaciteta. Svaki igrač je priča za sebe, zbog čega su iskustvo, intuicija i primjena odgovarajućih metoda ključni kako bi trenerova intervencija imala pravi efekat — bila motivišuća, a ne suprotno.
S druge strane, mnogo toga zavisi i od samog igrača. Koliko je spreman da prihvati poruku, da razumije kritiku i da je pretvori u nešto korisno za svoj napredak. Taj odnos je uvijek dvosmjeran i jedino je kao takav učinkovit.
Jahorina je ove sezone imala problem sa rosterom. Kako je ekipa reagovala na tu situaciju?
Zbog problema sa rosterom morali smo drugačije rasporediti uloge, ali je ekipa na to dobro reagovala. Smatram da su igrači pokazali odgovornost i u velikoj mjeri iznijeli teret situacije.
Kako jedan mladi trener uspijeva pronaći balans između posla i privatnog života?
Balans je nešto čemu težim i smatram da čovjek može sve da postigne ukoliko se okruži pravim ljudima. Srećom, moja porodica i prijatelji su moj najveći oslonac i razlog zašto istrajavam u svemu što radim. Ništa nema ni tu slast, ni tu težinu, ako nije podjeljeno s onima čija podrška nikad ne izostaje.
Šta biste poručili mladim trenerima koji tek ulaze u ovaj svijet?
Naoružajte se strpljenjem, opasajte hrabrošću, bildujte samopouzdanje, minirajte ego, ne bježite od odgovornosti i neprestano kušajte sopstvene granice.
Kakvi su dalji planovi sa Jahorinom i gdje vidite sebe u narednih nekoliko godina?
Pokušaćemo da budemo konkurentni u svim predstojećim utakmicama, pokažemo karakter, želju i spremnost da idemo do kraja. Što se mene tiče, ne razmišljam previše unaprijed — fokusiran sam na svakodnevni rad i napredak, a vrijeme će pokazati gdje će me to odvesti.
Željana Pantović
