Kad pomislite da ste u regionalnoj košarci vidjeli baš sve – od fiktivnih ugovora, preko kantoniziranih liga bez ispadanja, pa do skauta koji mlade talente traže po TikToku umjesto u dvoranama – beogradski vječiti rivali se potrude da vas demantuju i pomjere granice apsurda.
Najnovija epizoda ove košarkaške nadrealnosti zove se: Oliver Stević u stručnom štabu Partizana!
Da se razumijemo, Oliver Stević je imao više nego respektabilnu igračku karijeru. Prošao je sita i rešeta, nosio dresove desetina klubova širom Evrope, a dubok trag ostavio u Španiji gdje je u ACB ligi i stavio tačku na igračko poglavlje. Svaka čast na trajanju i profesionalizmu. Ali, ono što slijedi nakon patika na klinu graniči sa scenarijem za komediju apsurda.
Stević je, naime, svježe okačio patike o klin, završio “brzopotezni” trenerski kurs i preko noći imenovan ni manje ni više nego za pomoćnog trenera Partizana – euroligaša sa šampionskim ambicijama!
Bez dana iskustva na klupi. Bez odrađenog pripravničkog staža u omladinskim selekcijama. Bez ijedne vođene utakmice u karijeri. Direktno sa kursa u najtopliju trenersku stolicu regionalne i evropske košarke.
A posebna pikanterija u čitavoj priči jeste pedigre: Oliver Stević je dobro poznato lice i nekadašnji košarkaš Crvene zvezde.
Kakva je to, pobogu, sportska politika? Šta nam to poručuju predsjednik Partizana Ostoja Mijailović i sportski direktor Žarko Paspalj?
Dok se ozbiljni evropski klubovi bore da u stručne štabove dovedu dokazane taktičare, analitičare sa višegodišnjim iskustvom i ljude koji su “proplakali krv” vodeći mlađe kategorije, Partizanova uprava na čelu sa Paspaljem i Mijailovićem promoviše model: završi kurs, imaj pravo ime u bilježnici i uskoči direktno u Euroligu.
Zamislite situaciju u bilo kojem ozbiljnom evropskom sistemu – u Litvaniji, Španiji ili Grčkoj – da bivši igrač najvećeg rivala, sa tek položenim trenerskim kursom u džepu, biva postavljen za prvog saradnika u evroligaškom gigantu. Pa tamošnja košarkaška javnost bi takav potez dočekala na nož, ne zbog navijačke zadrtosti, nego zbog potpunog odsustva stručnog kriterija i degradacije trenerske struke.
Gdje su tu mladi, školovani treneri koji godinama peku zanat po bazičnim klubovima? Gdje su stručnjaci koji su završili fakutete sporta, vodili juniorske pogone i krvarili po drugorazrednim dvoranama čekajući svoju šansu? Kakva se poruka šalje njima? Poruka je jasna i porazna: Džaba vam znanje i godine truda, prečica je uvijek u modi.
Paspalj, kao košarkaška legenda koja bi morala znati šta znači sistemski rad, i Mijailović, kao vizionar modernog Partizana, ovim potezom su pokazali da je sportska politika kluba spala na improvizaciju i jeftine kadrovske eksperimente.
Zvezdaš sa trenerskim kursom u euroligaškom Partizanu nije samo kuriozitet za novinske naslove – to je simptom šire bolesti u regionalnoj košarci. Bolesti u kojoj se trenerski hljeb više ne zarađuje znanjem i rezultatima na terenu, nego preporukama i brzinskim certifikatima. Ako je to vizija Eurolige kakvu kreiraju Paspalj i Mijailović, onda se košarka ne nalazi pred krizom – ona je u njoj već uveliko zaglavljena.
E.Sk
