Ono što se dogodilo sa spiskom selektora Dušan Alimpijević u februaru ove godine nije samo tehnički detalj – to je poruka. I to vrlo jasna.
Najprije lista od 24 imena, a onda – odjednom 23. I nigdje objašnjenja. Još važnije, nestaje upravo igrač iz Košarkaška liga Srbije, jedini koji je trebao predstavljati domaće prvenstvo.
Slučajno? Teško.
Ako je prvobitno bio na spisku, znači da je zaslužio poziv. Ako je zaslužio poziv, šta se promijenilo u međuvremenu? Nije valjda za nekoliko dana zaboravio igrati košarku. Ili je neko procijenio da ipak “nije poželjan”?
Ovdje se ne radi samo o jednom igraču, nego o statusu cijele lige. Kakvu poruku šaljete kada nijedan igrač iz domaćeg prvenstva nema mjesto među 23 odabrana? Da liga ne vrijedi? Da nije dovoljno dobra? Ili da unaprijed nema šanse, bez obzira na učinak?
A onda se svi čude zašto KLS tone, zašto klubovi gube smisao i zašto mladi igrači bježe vani čim im se ukaže prilika.
Najproblematičniji dio ove priče nije ni to što igrač nije na spisku – nego što je prvo bio, pa nestao. Tiho. Bez objašnjenja. Kao da nikada nije ni postojao.
U ozbiljnim sistemima takve stvari se objašnjavaju. U neozbiljnim – precrtavaju.
E.Sk
