U bogatoj istoriji košarkaškog kluba Partizan, ispisanoj legendama, trofejima i dramatičnim završnicama, jedna trojka zauzima posebno mjesto u srcima navijača – ona Saše Đorđevića za titulu prvaka Evrope 1992. godine. Ipak, postoji još jedan šut, gotovo nestvaran, koji se urezao u crno-bijelu memoriju. Dušan Kecman. Zagreb. Skoro cijeli teren. Srce u grlu. Sekunda vječnosti.
Bilo je to 25. aprila 2009. godine. Partizan i Cibona borili su se za titulu ABA lige, u sezoni u kojoj je tim Duška Vujoševića izborio i plasman na Final Four Eurolige. Arena Zagreb bila je krcata, navijači Cibone na nogama, finale dovedeno do ivice eksplozije. Bojan Bogdanović upravo je pogodio trojku za, činilo se, pobjedu. Na semaforu je ostalo 0,6 sekundi. Cibona slavi, igrači utrčavaju na teren, publika u delirijumu.
Ali utakmica nije bila gotova.
Aleksandar Rašić uzima loptu ispod vlastitog koša. U trenu donosi odluku koja će promijeniti tok finala i ući u legendu. Ima dvije opcije – da je pošalje Kevinu Robertsu, koji je bliže protivničkom košu, ili Dušanu Kecmanu, koji je odmah tražio loptu.
„Iskreno, Roberts mi je djelovao logičnije. Bio je bliže i u boljoj poziciji. Ali Kecman me gledao, želio je tu loptu kao da zna šta slijedi. ‘Daj mi, daj mi, daj da je opalim’, govorio je. I dao sam mu“, prisjetio se Rašić u razgovoru za BBC na srpskom.
Kecman hvata loptu, okreće se, baca – iz sve snage, preko cijelog terena.
Lopta leti kroz vazduh dok se vrijeme usporava. Publika je već slavila, neki nisu ni gledali. A onda – tišina. Lopta prolazi kroz mrežicu. Nevjerovatno. Partizan pobjeđuje 75:74.
Zagreb zanijemio. Partizan slavi. A jedan šut, sa 0,6 sekundi na semaforu, postaje vječnost.
