Treća utakmica četvrtfinalne serije između Crvena zvezda i KK Cedevita Olimpija nakon završetka ostavila je mnogo više pitanja nego odgovora.
Meč koji su sudili Ilija Belošević, Milan Nedović i Luka Kardum obilježen je statistikom koja na ozbiljan način otvara priču o kriteriju suđenja.
Egzaktni brojevi kažu sljedeće:
- Crvena zvezda izvela je 35 slobodnih bacanja
- Cedevita Olimpija samo 15
- Razlika: čak 20 slobodnih bacanja više za domaći tim
Još zanimljiviji podatak dolazi iz posljednje četvrtine. Prvi timski faul Zvezdi dosuđen je tek na 3:31 prije kraja utakmice, kada je prekršaj napravio Chima Moneke. Do tog trenutka Cedevita Olimpija je već bila u bonusu sa šest dosuđenih prekršaja.
To praktično znači da je u ključnom dijelu utakmice jedan tim gotovo četiri i po minute igrao bez ijednog dosuđenog faula, dok je drugi već bio kažnjavan pri gotovo svakom kontaktu.
Ako se pogleda kompletna sezona i međusobni dueli ova dva tima, razlika postaje još upečatljivija:
- Crvena zvezda: 143 slobodna bacanja
- Cedevita Olimpija: 99 slobodnih bacanja
Dakle, u samo pet međusobnih utakmica razlika iznosi čak 44 slobodna bacanja.
Naravno, slobodna bacanja sama po sebi ne dokazuju loše suđenje. Agresivniji tim često ima više odlazaka na liniju penala. Međutim, kada se uz brojke dodaju trenutak dosuđivanja faulova, kriterij u završnici i kontinuitet kroz cijelu sezonu, jasno je zašto se u regionalnoj javnosti sve glasnije govori o gubitku povjerenja u regularnost takmičenja.
Posebno zabrinjava činjenica da se gotovo nakon svake velike utakmice ABA lige više govori o sudijama nego o košarci.
I zato se nameće legitimno pitanje: postaje li ABA liga liga besmisla, u kojoj egzaktni brojevi sve češće bacaju sjenu na samu igru?
