Košarka je odavno prestala biti samo igra pogođenih i promašenih šuteva. Na ovim prostorima često se pretvori u matematičku disciplinu u kojoj se ne broje poeni, nego zvižduci. A poslije treće utakmice četvrtfinala ABA lige između Crvene zvezde i Cedevite Olimpije, brojke su ponovo postale glavna tema.
35:15.
To je odnos slobodnih bacanja u Beogradu.
I nije problem samo u toj jednoj utakmici. Problem je što brojke već dugo pričaju istu priču.
U pet međusobnih utakmica ove sezone Crvena zvezda je izvela 143 slobodna bacanja, a Cedevita Olimpija 99.
Po mečevima to izgleda ovako:
- 32:27
- 27:20
- 21:13
- 28:24
- 35:15
Ukupno: plus 44 za Crvenu zvezdu.
I sada dolazimo do apsurda koji savršeno opisuje stanje regionalne košarke.
Zvezdan Mitrović je nakon utakmice rekao da je “ovo poraz sporta”. Iz Crvene zvezde je stigao odgovor koji ulazi u anale ABA lige – da odnos nije trebao biti 35:15, nego čak 50 slobodnih bacanja za domaćina.
Dakle, nije problem što je razlika bila 20 slobodnih bacanja. Problem je što nije bila 35.
To je trenutak kada košarka ulazi u zonu parodije.
Jer, ako nakon utakmice u kojoj si šutirao 20 penala više smatraš da si oštećen, onda više ne govorimo o sportu. Govorimo o sistemu u kojem se podrazumijeva da veliki moraju imati privilegiju, a ne ravnopravan tretman.
Posebno bode oči detalj iz posljednje četvrtine.
Prvi timski faul Crvenoj zvezdi dosuđen je tek na 3:31 do kraja, nakon prekršaja Chime Monekea. Do tog trenutka Cedevita Olimpija već je imala šest timskih faulova.
Takve stvari jednostavno nije moguće ignorisati.
Naravno, slobodna bacanja sama po sebi nisu dokaz lošeg suđenja. Postoje ekipe koje više napadaju reket, igraju agresivnije i logično je da imaju više penala. Ali kada se isti obrasci ponavljaju iz utakmice u utakmicu, iz sezone u sezonu, onda brojke prestaju biti slučajnost i postaju tema.
A ABA liga upravo tu gubi kredibilitet.
Jer najveći problem nije što se klubovi svađaju sa sudijama. To se događa svuda. Problem je što više niko nije iznenađen. Što publika unaprijed očekuje ovakve rasprave. Što se poslije velikih utakmica manje priča o koševima, a više o kriteriju.
I zato je možda najvažnije pitanje poslije svega:
Ako je 35 slobodnih bacanja premalo – koliko onda treba da ih bude dovoljno?
E.Sk
