Dubravko Barbarić je uradio ono što mnogi prije njega nisu smjeli, nisu znali ili nisu htjeli. Uložio je novac, energiju i autoritet da Bosnu vrati tamo gdje pripada – u ABA ligu. Od prosjeka Lige BiH, preko ABA 2, stigao je do regionalne elite i to niko normalan ne može osporiti.
Ali problem Bosne počinje onda kada se skinu reflektori, ugase kamere i kada ostane samo suština.
A suština kaže da je Bosna danas klub u lijepom celofanu, dok ispod ambalaže postoje ozbiljne pukotine.
Povratnička sezona jeste uspjeh. Sedmo mjesto u ABA ligi, četvrtfinale play-offa, osvojen Kup BiH i evropska scena kroz FIBA Europe Cup. Igralo se na tri fronta i Bosna je potrošila mnogo novca da bi izgledala ozbiljno.
Međutim, ozbiljan klub nije samo roster i rezultat.
Ozbiljan klub ima sistem.
Bosna još posluje pod Royalom. Bosna nema pionire i kadete. Klub koji je decenijama stvarao evropske igrače danas praktično nema bazu. Ima juniore, ali od njih jedanaest nisu iz Sarajeva. Bore se za titulu, ali to više govori o improvizaciji nego o strategiji razvoja.
Tu pada cijela priča.
Jer Bosna ne smije biti projekat jedne sezone. Bosna mora biti institucija. A institucije se grade odozdo, ne samo skupim rosterom odozgo.
Drugi problem je odnos prema ljudima.
Barbarić je kroz kratko vrijeme promijenio više trenera nego neki klubovi za pet godina. Josip Pandža, Zoran Kašćelan, Aleksandar Damjanović – svi su vrlo brzo postali bivši. Muhamed Pašalić je preživio i sada vodi klub u play-offu koji je sam nazvao “glupim”.
I bio bi u pravu da Bosna nije najveći korisnik tog “glupog” sistema.
Jer dok drugi igraju 26 kola po Trebinju, Mrkonjiću, Tuzli, Širokom i Donjem Vakufu, Bosna sa četiri utakmice može do titule. Govoriti da je sistem besmislen dok si privilegovan unutar njega djeluje poprilično komično.
Ali u Bosni je ove sezone mnogo toga djelovalo čudno.
Klub se umorio od Almira Bradića, ili se Bradić umorio od kluba. Zvanično team manager postoji, praktično – Bosna ga nema. Jer u Bosni je team manager Dubravko Barbarić. Otišla je i Ajla Avdagić, žena koja je bila tu kada je bilo najteže. Tražio se spiker. Tražio se fizioterapeut. U jednom trenutku činilo se da se u klubu više traže ljudi nego pobjede.
A onda i javno objavljivanje privatne prepiske sa Dževadom Alihodžićem.
Sa legendom Bosne.
To je trenutak kada klub izgubi osjećaj mjere.
Jer Bosna nije Facebook status. Bosna nije privatna firma. Bosna je emocija generacija.
Najveći poraz ove sezone možda se dogodio protiv Partizana.
Prepuna Zetra. Spektakl. Ali ljudi nisu došli zbog Bosne. Došli su zbog Partizana. Djeca su čekala igrače Partizana. Slikala se i sa pomoćnim trenerom Mirkom Ocokoljićem. Nisu prepoznavala igrače Bosne. Nisu prepoznala ni predsjednika kluba. Nastradao je Michael Young koga su mijenjali sa Brunom Fernandom, pa se on fotografisao – ni kriv ni dužan.
Bosna se vratila u ABA ligu, ali nije vratila identitet.
To nije samo Barbarićeva krivica. Društvo se promijenilo. Ljudi će pet puta otići na koncert Zdravka Čolića nego jednom na Bosnu. Ali posao kluba je upravo da vrati emociju i pripadnost.
A emocija se ne kupuje budžetom.
Ona se stvara.
Za sada Bosna izgleda kao klub kojim upravljaju dvije osobe – Dubravko Barbarić i PR Zerina Alispahić. Ostali kao da postoje samo na papiru. Partneri se troše. Ljudi odlaze. Komunikacija nestaje. Čak je i odnos sa BH Telecomom, generalnim sponzorom, postao tema kuloara. Kao i odnos sa Dubaijem. Zašto su se iz UAE vratili u Zenicu, a ne u Sarajevu, zašto hoće u Novi Sad da ulažu u mlade a ne u Bosni kakav je, valjda, bio dogovor.
I zato je najveće pitanje:
Da li Bosna gradi budućnost ili samo troši sadašnjost?
Jer evropski klub nije onaj koji dovede skupe Amerikance i igra jednu dobru sezonu.
Evropski klub je onaj kojeg prepoznaju djeca.
A Bosna je ove sezone dobila ABA ligu, ali izgubila dio vlastitog identiteta. Bez pionira i kadeta – klub nije klub, a i tu je Barbarić “otkantao” partnera.
