Završena su omladinska prvenstva Bosne i Hercegovine u konkurenciji pionira, kadeta i juniora. Slijede reprezentativna okupljanja, pozivi, saopštenja klubova, objave na društvenim mrežama i utrka ko će se više pohvaliti brojem “reprezentativaca”.
Samo, postoji jedan problem.
Većina njih uopće nisu reprezentativci.
Riječ je o famoznim kontrolnim treninzima, izumu koji godinama služi kao privid rada, razvoja i sistemskog pristupa. Klubovi se utrkuju objaviti da imaju četiri, pet ili šest reprezentativaca, a u stvarnosti njihovi igrači pozvani su na jedan ili dva treninga nakon kojih možda više nikada neće dobiti poziv.
I tu počinje obmana.
Obmanjuju se roditelji. Obmanjuju se igrači. Obmanjuje se javnost.
Jer kako je moguće da neko na jednom ili dva treninga procijeni da li je dječak talentovan za reprezentaciju ili nije? Ako je selektoru potrebno nekoliko sati rada da procijeni igrača, onda se postavlja pitanje šta je radio tokom cijele sezone.
Kontrolni treninzi nisu razvojni projekat. Oni su priznanje da sistem ne funkcioniše.
Najveći problem je što takva praksa stvara ozbiljan psihološki pritisak na mlade košarkaše. Oni su istovremeno i jesu i nisu reprezentativci. Dobiju poziv, objave fotografije na Instagramu, dobiju čestitke prijatelja i porodice, a onda nekoliko dana kasnije shvate da nisu među dvanaest igrača koji će predstavljati Bosnu i Hercegovinu.
Za dječaka od 15 ili 16 godina to nije beznačajna stvar.
Zato bi klubovi morali prestati skupljati jeftine marketinške poene na osnovu kontrolnih treninga i okrenuti se onome što je jedino važno – radu.
Nekada su Sparsi bili primjer kako se razvijaju igrači. Nisu živjeli od saopštenja i Facebook objava. Njihove omladinske selekcije igrale su protiv evropske elite. Putovali su, učili, napredovali i stvarali igrače koji danas čine okosnicu seniorske reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Danas se mnogi zadovoljavaju lokalnim turnirima i završnicama koje organizuje KS BiH, a onda se čudimo što je proizvodnja igrača sve slabija.
Košarka je odavno otišla nekoliko koraka naprijed.
Bosna i Hercegovina nikada nije oskudijevala talentom. Ako danas nema vrhunskih igrača u broju kao nekada, onda postoje samo tri moguća objašnjenja: ili se ne radi dovoljno, ili se ne radi kvalitetno, ili je sistem potpuno pogrešno postavljen.
Možda najbolji dokaz za to su upravo ljudi koji odlučuju o omladinskim reprezentacijama.
Može li iko ozbiljno tvrditi da Irhad Tinjak, koji radi u Dubaiju, prati omladinsku košarku od Donjeg Vakufa do Tešnja, od Žepča do Bihaća? Naravno da ne može. Ne može ni fizički, ni logistički.
A onda se nameće logično pitanje: kakve veze imaju Dubai, njegovi finansijski projekti i omladinska reprezentacija Bosne i Hercegovine?
Da li odgovor zna predsjednik KS BiH Boris Spasojević ili je to pitanje za drugog člana UO Sinišu Kovačevića, čovjeka za kojeg mnogi u košarkaškim krugovima tvrde da uvijek zna namirisati gdje se nalazi novac i kako ga pronaći?
Slična pitanja otvaraju se i kod drugih selektorskih rješenja.
Šta, recimo, Slaviša Ožegović zna o generaciji U16? Najveći dio karijere proveo je u ženskoj košarci. Njegov Realway nije se ni plasirao na završnicu Omladinske lige BiH, a ipak je dobio reprezentaciju.
Po kojem kriteriju?
Na osnovu kojih rezultata?
I tu dolazimo do možda najopasnije pojave u cijeloj priči. Kada roditelji finansiraju pripreme reprezentacije, a na spiskovima se nalaze njihova djeca, otvara se prostor za sumnju u sukob interesa. Čak i kada ga nema, sama mogućnost takvog utiska šteti kredibilitetu sistema.
Zato kontrolni treninzi nisu rješenje.
Oni su autokoš bh. košarke.
Dok se klubovi hvale brojem poziva, dok savezni funkcioneri pričaju o projektima, a selektori upoznaju igrače na jednodnevnim okupljanjima, evropska košarka nastavlja juriti naprijed.
A Bosna i Hercegovina ostaje zarobljena u iluziji da proizvodi reprezentativce.
U stvarnosti, proizvodi samo učesnike kontrolnih treninga. I to je velika razlika.
