Do sada je uradio dobar posao, reprezentacija je izuzetno kvalitetna. Neki ga malo kritikuju, a ja ne vidim razlog za to. Napravio je dvije važne stvari, kaže za Oslobođenje jedan od najboljih bh. košarkaških trenera Ibrahim Krehić
Ibrahim Krehić je jedan od najboljih bosanskohercegovačkih košarkaških trenera. Osvojio je brojne trofeje, a bio je u stručnom štabu KK Bosna kada su 1979. godine postali prvaci Evrope. S Mirzom Delibašićem je vodio košarkašku reprezentaciju BiH koja je 1993. godine na Evropskom prvenstvu zauzela osmo mjesto, što je i danas najbolji rezultat našeg državnog tima. U razgovoru za Oslobođenje govorio je o aktuelnim dešavanjima u košarkaškoj reprezentaciji BiH, o tome kakva je budućnost čarobne igre pod obručima u našoj zemlji, prisjetio se kontinentalne smotre održane 1993. godine kada je u ratnim okolnostima nacionalni tim igrao izuzetno dobro, a na kraju je Krehić naglasio kako je aktuelni trener i bh. tenisera Mirze Bašića koji u posljednje vrijeme bilježi dobre rezultate. Kako biste ocijenili dosadašnji rad selektora košarkaške reprezentacije BiH Duška Vujoševića?
– Mislim da je selektor Vujošević do sada uradio dobar posao, reprezentacija je izuzetno kvalitetna. Neki ga malo kritikuju, a ja ne vidim razlog za to. Napravio je dvije važne stvari. Prva je ta što pravi rezultate u situaciji kada mu nedostaje nekoliko kvalitetnih igrača. Dobra perspektiva Također, pravi jednu novu uspješnu generaciju koja igra kvalitetno. Drugo, izbacuje mlađe igrače i daje im šansu, a oni postaju glavni nosioci. Musa se tu ustalio, a Vrabac je peti ili šesti igrač. Sada je pitanje hoće li i ovaj Glogovac napredovati.
U četvrtak bh. reprezentativci igraju protiv Belgije na domaćem parketu. Vaša očekivanja?
– Belgija ima jednu dobru ekipu. Radio sam u ovoj zemlji jednu sezonu 1993/94. Tada je bio slabiji kvalitet, ali su u posljednje vrijeme itekako napredovali. Moj sin je jedan od najboljih sudija u ovoj državi i on kaže da su oni sada u nivou s Njemačkom po kvalitetu. Ako budu kompletni, bit će nam teško. Ipak, vjerujem da ćemo na domaćem terenu pobijediti. Oni ne igraju tako dobro u gostima koliko su opasni kući. To nam je bitna utakmica i trebamo je riješiti u svoju korist ako se na kraju napravi neki krug da možemo kao drugi proći dalje. Mislim da imamo šansi da se plasiramo na Svjetsko prvenstvo. No, dosta zavisi od toga hoćemo li zadržati trenutni kvalitet. Recimo, Gordić igra odlično. Bitno je da on zadrži taj nivo. Također, važno bi bilo da Kikanović vrati staru formu. U Francuskoj igra dobro. Njegovi koševi i skokovi su izuzetno važni za reprezentaciju. Stipanović je dobar u Cedeviti. Može se napraviti dobra postava. Naše je da ih bodrimo i da im damo snagu.
Po Vašem sudu, kakva je perspektiva bh. košarke?
– Mislim da je dobra. Bila je jedna ekipa izvanredna u mlađim kategorijama, a mislim na Musinu generaciju. No, problem je što se ne izvuče maksimum iz tih igrača, ne izvuče se sve što oni mogu dati. Njihov plafon je puno viši nego što oni postignu. Evo sada su otišli Teletović i Nurkić u NBA. Došli smo u situaciju da niti jedan naš igrač ne igra Euroligu. To je najjača liga poslije NBA. Međutim, imamo igrače koji igraju regionalnu ligu. Imamo i perspektivne igrače u domaćoj ligi koji ostanu nedorečeni. Dakako, imamo jedne Sparse koji su godinama dobro radili, ali u posljednje vrijeme više pažnje poklanjaju rezultatima i angažuju starije igrače. Tako koče razvoj mlađih igrača. Drugo, te mlađe igrače treniraju na takmičarski način. Njima treba malo više slobode, da se više zabavljaju. Vidjeli ste kako Bogdanović igra u NBA, a on nije bio juniorski reprezentativac Srbije. Kasnije je izvanredno radio, napredovao i razvio se u vrhunskog igrača. Dostigao je vrhunski nivo. Imao je sreće da ga je trenirao Obradović. Također, i Vujošević je s njim puno radio.
Kako je počela Vaša trenerska karijera?
– Puno sam godina u sportu, trener sam već 55 godina. Kada sam imao 18 godina, bio je neki seminar za atletske trenere u Makarskoj, otišao sam i to položio. Odmah sam počeo raditi s mladim sportistima i upisao fakultet. Počeo sam u Atletskom klubu Željezničar i nekako sam imao dar da prepoznam talente i ko ima radnu energiju. No, imao sam sreće da sam odmah imao talentovanih sportista, a tako se pojavio i Željko Mladinović. Bila je plejada tih talenata, njih oko 20. Imali su rezultate svjetskih i evropskih rekordera i prvaka u njihovim godinama. Moram reći da je ovo područje talentovano za većinu sportova. Počeo sam s atletikom, a igrao sam i volio fudbal. Radio sam s Proleterom i Pofalićkim u mlađim selekcijama. Imao sam dobre rezultate. Recimo, s Pofalićkim sam u to vrijeme pobijedio juniore Sarajeva. To je bilo ogromno iznenađenje. Bio je konkurs za trenera Željezničara, ali su primili Vasilija Čiku Radovića, njihovog golmana. Bosna je koračala stazama uspjeha Odlučili su se za njega pored jednog obrazovanog čovjeka koji je imao rezultate iza sebe. U atletici sam imao još jednog rekordera Jasmina Maričića. U 14. godini je skakao 2,11. Onda sam se počeo zanimati za košarku. Počeo sam raditi sa Bogdanom Tanjevićem, radio sam s prvom ekipom i mladim igračima. Također, radio sam u OŠ “Miljenko Cvitković”, gdje sam bio zaposlen kao profesor. Za 13 godina rada izašlo je 10 reprezentativaca bivše Jugoslavije iz ove škole. Uvijek sam kod sportista prvo gledao radne navike koje kasnije donesu kvalitet. Mora se puno čitati dok se radi, a i danas puno čitam. I sada radim sa nekim igračima.
Možete li nabrojati sve trofeje koje ste osvojili?
– Pet puta sam bio prvak Evrope u raznim ulogama. Bio sam glavni, pomoćni i kondicioni trener. Prvak Evrope s Bosnom mi je najdraži trofej. Dugo godina sam tu radio i mnogi nisu vjerovali da koračamo stazama uspjeha. Imali smo jednog izvanrednog trenera – Bogdana Tanjevića koji je puno radio, bio nadaren i inteligentan. No, moram spomenuti i tadašnju upravu KK Bosna koja je bila jača, po mom mišljenju, nego današnja Vlada BiH. Tada je 20 ljudi s Emerikom Blumom na čelu radilo za studente. Dobar rezultat u Bosni otvorio je druge poslove pa su me treneri reprezentacija zvali da s njima sarađujem. Radio sam sa Sarajlijom Rusmirom Halilovićem u selekciji Jugoslavije. Generacija je bila sjajna sa Draženom Petrovićem na čelu. Bilo smo jednom drugi i jednom treći na Evropskom prvenstvu. Onda sam s Nihadom Izićem radio u Turskoj i postali smo prvaci Evrope. Nakon toga sam radio i sa A selekcijom Jugoslavije i brzo smo postali prvaci Starog kontinenta. To je bila izvanredna ekipa i lako smo ih spremili. Bilo smo i prvaci svijeta, ostao sam tu tri ili četiri godine. Imali smo fantastične rezultate. U jednom dijelu sam radio i sa Acom Nikolićem na Jahorini, a i ta generacija je bila prvak svijeta. Starija generacija s Delipagićem i Ćosićem. Ne smijem zaboraviti da sam radio i sa djevojkama, gdje sam bio pomoćni trener. Postali smo u Španiji prvaci Evrope za juniorke. Tada je prekinuta dominacija Ruskinja nakon 34 godine. Fenomenalna generacija koja je kasnije bila i seniorski prvak Evrope, a dovoljno je reći da je predvodila Razija Mujanović. Potom sam malo radio u Turskoj i došao je ratni period.
S Mirzom Delibašićem ste vodili košarkašku reprezentaciju BiH na Evropskom prvenstvu 1993. godine kada je osvojeno osmo mjesto, što je i danas najbolji rezultat. Šta pamtite iz tog perioda?
– Bilo je teško vrijeme, ali smo uspjeli da se skupimo. Mirza je bio moj igrač i moj brat. Njega sam izuzetno cijenio. Ljudi kada sada govore o Mirzi, govore o njemu poslije moždanog udara. To je drugi čovjek, to trebamo zanemariti. To je bio najbolji čovjek na svijetu, najsposobniji i najpametniji. Jezik je mogao naučiti za 4 mjeseca, a ja sam se mučio po 5 godina. On je najbolji sportista BiH svih vremena.
Mirza je izvaredno radio Čega god bi se uhvatio, napravio bi rezultat. Bio je pionirski prvak BiH u tenisu. Ako govorimo o Evropskom prvenstvu 1993. godine, onda moram reći da smo imali nesreću. Nismo mogli skupiti sve igrače. Da smo tu još imali, između ostalih, Mršića i Bukvu, tvrdim vam da smo mogli biti prvaci Evrope.
Na čemu to temeljite?
– Njemačka nije imala neku kvalitetnu ekipu, a postala je prvak Starog kontinenta. Bila je Grčka dobra sa tri asa svjetskog formata, a vodili smo ih na poluvremenu sedam ili osam poena razlike. No, nismo imali adekvatne zamjene, jer su na klupi bili igrači koji su tek stasavali. Mi smo u tom momentu imali četiri nosioca igre – Bilalovića, Primorca, Mutapčića i Avdića. Oni su bili i reprezentativci Jugoslavije. Nosili su duhom reprezentaciju i borili su se do krajnjih granica svojih mogućnosti za BiH. Nakon toga smo imali Firića, Bećiragića, Begovića i Halimića. Od njih je Gordan bio najkvalitetniji. Bećiragić i Halimić još nisu bili iskusni. Ukupno smo imali deset igrača, a pored nabrojanih tu su bili Selesković i Masnić. Ispričat ću vam još nešto, kada smo igrali protiv Hrvatske, bio je prijenos za cijeli svijet, a Primorac nije smio da igra jer mu je otac bio u Čapljini. Mutapčića je zaboljelo koljeno i nije ni on igrao. Hrvatska je imala fenomenalnu generaciju koju je predvodio Kukoč. Mislim da su imali pet NBA igrača. Do 37. minute bilo je samo dva poena prednosti za Hrvatsku. Potom su postigli dvije trice i otišlo je na osam. Mi smo žurili da probamo okrenuti i izgubili smo nekih 15 poena razlike. Da smo imali ove igrače, vjerovatno bismo dobili i išli bismo dalje. Vjerujem i danas da smo mogli ići do kraja.
Često spominjete da se ta generacija maksimalno borila za državni dres. Kako su tekle pripreme za kontinentalnu smotru?
– Zaista je bio izuzetan angažman za BiH. U fazi priprema izašli smo preko piste i došli do Zagreba. Nismo imali ni smještaj ni finansije. U Hrvatskoj su nam pomogli Stjepan Mesić i Cibona. To ljudi trebaju da znaju. Mesić nam je platio pripreme u Poreču pa nas ponovo primio u Zagrebu. Ne mogu mu to nikada zaboraviti. Iza toga smo otišli u italiju gdje su Bogdan Tanjević i Mira Poljo sve organizovali. Imali smo vrhunske uslove. Sve je bilo fantastično. Pred početak prvenstva poljska reprezentacija nas je ugostila 10 dana, a to niko ne zna. To je vrlo važno da se zna, da znamo ko su nam bili prijatelji da ih ne gubimo.
Malo je poznato da ste trener i bh. teniseru Mirzi Bašiću. Kako komentarišete njegov posljednji uspjeh kada je osvojio turnir u Sofiji?
– Mirza je izuzetan talenat. U tenisu da ideš korak dalje moraš imati i finansijska sredstva. U jednoj fazi je stagnirao. Jednom je s reprezentacijom Njemačke otišao u Južnu Ameriku, a onda je radio program koji je bio namijenjen za najbolje igrače. Tada se preforsirao i došao je u fazu pretreniranosti i izgubio je tada na brzinu. Čitavu tu godinu je pokušavao da se vrati. Sada je ušao među 100 igrača i to je dobro za finansije jer će imati bolje uslove. U jednoj fazi je morao da se obrazuje i završio je pravni fakultet. Mislim da ranije nije davao maksimum. Ipak, u posljednjih nekoliko mjeseci sve se promijenilo, radi sto posto i vidite da dolazi rezultat. Radimo jedan program i na mjerenjima se vidi konstantan napredak u snazi, izdržljivosti, koordinaciji… U tenisu je 50 posto dobra fizička priprema. Ja sam prije svega košarkaški, a onda fudbalski trener, potom je atletika i pod D je – tenis. No, sada puno radim i sve pratim kako bih Mirzu dobro trenirao. Bašić konstantno napreduje i to me raduje. Ne treba nam velika euforija, narednih nekoliko mjeseci treba zadržati ovaj nivo. Nakon toga treba napraviti iskorak među top 50. U utorak ide u SAD, gdje će učestvovati na četiri turnira. Bitno je da upozna mane najboljih igrača i da to počne to iskorištavati u mečevima koji ga očekuju. Mirza je vrijedan i korektan momak.
Photo: Enes Sijarić/Knjiga vremena
