Poslije gotovo dvije decenije profesionalne karijere, Filip Adamović odlučio je spustiti zavjesu na bogato košarkaško putovanje, a u emotivnom razgovoru iskreno je govorio o usponima, padovima i trenucima koji su ga oblikovali kao igrača i čovjeka.
Iskusni plejmejker priznao je da je tokom karijere prolazio kroz izuzetno teške periode, uključujući i trenutke kada je bio degradiran zbog odbijanja da nastupa za reprezentaciju.
– I trener me je degradirao sa startera koji je igrao do 30 minuta po utakmici na rezervu sa svega 12 minuta, jer nisam želio igrati za njihovu reprezentaciju – rekao je Adamović.
Ipak, uprkos svemu, odustajanje nikada nije bila opcija.
– Nikada nisam poželio prestati. Bilo je trenutaka kada sam mrzio košarku, nisam mogao ni da je gledam na televiziji, a odlazak na trening mi se činio kao odlazak u zatvor. To se desilo samo nekoliko puta, ali povratak je uvijek dolazio iznutra. Uz mene su stalno bili roditelji, supruga i prijatelji – istakao je Adamović.
Govoreći o odnosu prema igri koja mu je obilježila život, Adamović kaže da se ljubav prema košarci nije ugasila, ali je sazrela.
– I dalje volim košarku i uvijek ću je voljeti, ali to više nije ona dječačka zaljubljenost. Nemam više ambiciju da budem bolji ili postignem više. Sada uživam u svakom trenutku – treninzima, vožnjama autobusom, razgovorima u svlačionici. Prihvatam cijeli proces – poručio je.
Na pitanje šta mu je košarka dala, a šta uzela tokom 18-godišnje karijere, Adamović nije imao dilemu.
– Dobio sam mnogo više nego što sam izgubio. Košarka mi je oblikovala život, dala porodicu, prijatelje za cijeli život i priliku da vidim svijet. Ali mi je uzela to što nisam bio kod kuće oko 15 godina. Osjećam da ću, kada se vratim, biti stranac u vlastitom domu. Ipak, ništa ne bih mijenjao – rekao je.
Kada govori o trenutku koji ga najbolje opisuje kao igrača, Adamović izdvaja jedan poseban šut.
– Možda se navijačima neće svidjeti odgovor, ali odmah pomislim na finale Kupa u Oradei kada sam igrao za Kluž i pogodio trojku sa velike udaljenosti za kraj utakmice. Taj trenutak pokazuje ono što sam uvijek osjećao – da nikada nisam odustajao od važnog šuta u teškim trenucima – kazao je kroz osmijeh.
Posebno mjesto u njegovom srcu zauzima period proveden u CSU Sibiuu, gdje su dvije sezone bile ispunjene dramom, povredama i velikim pobjedama.
– Bilo je kao rolerkoster. Klub je prošle sezone skoro prestao da postoji, a ove su me usporile povrede. Ipak, ostali su nevjerovatni trenuci poput plasmana u plej-of i atmosfere protiv Kluža. Najviše pamtim pobjede protiv Kluža, Oradee i Voluntarija sa samo sedam igrača u deset dana. To je bilo apsolutno ludo – prisjetio se.
Ipak, najdraži trenutak iz Sibiuua nema veze s parketom.
– Moj omiljeni trenutak nije košarkaški. Moja supruga je ovdje rodila našu kćerku i to je ubjedljivo najljepši trenutak mog života. Zato će Sibiu zauvijek ostati posebno mjesto za nas – emotivno je zaključio Adamović.
Filip Adamović karijeru je započeo u Igokei, a u Bosni i Hercegovini nosio je i dresove Borca, Servicijuma, Mladosti i Slobode iz Tuzle. Internacionalnu karijeru gradio je u Belgiji, Bjelorusiji, Francuskoj i Rumuniji, nastupajući za Mons, Cmoki Minsk, Gris Oberhofen, Asesoft, Mureš, Kluž i CSU Sibiu, gdje je odlučio završiti bogatu profesionalnu priču.
K24
