Bogdan Tanjević je jedini trener koji se može pohvaliti da je vodio četiri reprezentacije na evropskim prvenstvima – Jugoslaviju, Italiju, Tursku i Crnu Goru. Sa Jugoslavijom je 1981. osvojio srebro, a 1999. sa Italijom postao šampion Evrope. Pred početak Eurobasketa za Meridianbet sport, Tanjević govori o šansama Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije, Turske i Italije, otkriva favorite za medalje, prisjeća se svojih trenerskih dana i komentariše odlazak mladih igrača na američke univerzitete.
Da li se pripremate da tokom Eurobasketa tri nedjelje uživate u vrhunskoj košarci?
Naravno! Eurobasket je uvijek fantastično takmičenje – neizvjesno, puno novih igrača i novih lica, što mene posebno zanima. Biće to pravi spektakl.
U svakoj grupi imate nekog svog – u Finskoj Crnogorce, na Kipru Italijane i Bosance, u Latviji Srbiju, a Sloveniju u Poljskoj. Ko vam je najzanimljiviji?
Najzanimljiviji su mi rezultati naših ekipa. Ja sam nepopravljivi optimista već 50–70 godina. Mislim da je najteža grupa ona u kojoj su Bosna i Italija. Italija mi djeluje spremno i mislim da može napraviti dobar rezultat, a Bosna će se grčevito boriti za četvrtu poziciju – biće teško izboriti prolaz među 16 najboljih, iako imam puno simpatija za tu reprezentaciju.
Kako vidite šanse Crne Gore?
Crna Gora nema najjači sastav koji bi mogla da okupi, ali Boško Radović radi odličan posao. Grupa im nije toliko teška kao što je Bosni ili Italiji, pa vjerujem da mogu proći dalje.
Sloveniju predvodi Luka Dončić, ali djeluje nekompletno.
Slovenija ima problem na unutrašnjim pozicijama. Nije dovoljan jedan tako veliki igrač kao što je Dončić da sve nadomjesti. Ne očekujem ih u borbi za medalje, ali poznavajući Slovence, oni će sigurno igrati dobro i mogu se naći u prvih osam.
Turska ima Šenguna, Larkina, Osmana i Atamana na klupi. Kandidat za visok plasman?
Šengun je njihov najbolji igrač, Osman drugi. Trebalo bi im još malo forme kod Korkmaza da bi imali dodatnog šutera. Ataman zna kako se vodi ekipa, a Turska ima kvalitet i pravo da cilja na prve četiri pozicije.
Francuska dolazi bez Wembanyame, Goberta i Fourniera. I dalje favorit?
To je bogatstvo francuske košarke – stalno se pojavljuju nova lica, mnogi završe i u NBA. Čak i kad im fale najbolji, mogu da nadoknade taj manjak. Kole vodi ekipu energijom odbrane i vjerujem da će biti konkurentni.
Srbija se u javnosti doživljava kao apsolutni favorit. Dijelite li to mišljenje?
Ne bih nikome dao status apsolutnog favorita. Srbija je među 4–5 glavnih kandidata za zlato. Pešić odlično vodi ekipu, stvara atmosferu i drži sve pod kontrolom. Najveći problem bi im mogla biti Italija, čiji stil igre najmanje odgovara Srbiji – brzi, tehnički jaki, svi dobro dodaju i šire odbranu.
Ako bih morao da stavim pet eura na nekoga – stavio bih na Srbiju.
Spomenuli ste Pešićev način vođenja ekipe. Šta je presudno?
Atmosfera se nikad ne stvara slučajno. Pešić zna da uključi svih 12 igrača, da svako osjeti da je dio tima. Tako se dobija dobar trening, a bez treninga nema ni igre. Kad koristiš samo 6–7 igrača, ostali gube motivaciju. Kod Pešića toga nema – svi učestvuju i to je ogromna snaga Srbije.
Kad biste medalje dijelili srcem, kako bi izgledalo postolje?
Volio bih da su na postolju sve naše reprezentacije, što je naravno nemoguće. Osim toga, uvijek navijam i za Tursku i Italiju. Najradije bih da može biti šest–sedam timova na pobjedničkom podijumu – bio bih presretan.
Koje uspomene nosite sa Evropskih prvenstava 1981. (Jugoslavija) i 1999. (Italija)?
Potpuno različita iskustva. Sa Jugoslavijom je to bilo očekivanje pobjeda – navika. Sa Italijom nije bilo obaveze, ali sam duboko vjerovao da možemo i osvojili smo zlato.
Odlazak mladih igrača na američke univerzitete postaje pravilo. Kako to vidite?
To je posljedica globalne ekonomske politike gdje profit gazi sve. Ranije je poziv Kentuckya bio čast – danas uz stipendiju dobiješ i dva miliona dolara. To uništava romantičarski duh košarke i otežava rad evropskim klubovima. Naši treneri teško zadržavaju talente jer čim igrač vrijedi, neko ga kupi.
Bosna se vratila u ABA elitu. Može li opstati i napraviti iskorak?
Iskreno, bojim se da gradske i državne strukture nemaju kapacitet da dugoročno podrže klub sa budžetom od pet miliona eura. Već dva i po do tri miliona bilo bi veliko dostignuće. Bez stabilnog finansiranja teško je održati kontinuitet i spriječiti povratak u ABA 2.
Postoji li prostor za košarkašku romantiku – mlad tim sa malim budžetom koji može da iznenadi?
Bilo bi divno, ali današnja pravila to gotovo onemogućavaju. Kad stvoriš igrača, odmah ga izgubiš čim mu poraste cijena. U moje vrijeme igrači su ostajali godinama i mogao si graditi projekat. Danas tržište to ne dozvoljava.
Meridianbetsport.ba
