Ako ćemo pravo, košarkaški gledano, poraz reprezentacije Bosne i Hercegovine od Litvanije sa 5 poena razlike u gostima nije neočekivan. Moj haver Amerikanac s Menhetna koji je 35 godina sezonac u Gardenu, inače puno veći NBA junkie od mene koji slabo prati FIBA takmičenja, ne znajući ko je za Litvaniju igrao a ko izostao (a izostalo je barem 10-12 najboljih Litvanaca), reče mi da je očekivao da Litvanija dobije utakmicu sa barem 25 razlike. Kad se uzme koliko je koja zemlja košarkaška, stvari su tu gdje bi trebalo da budu. Ali kad se uzme u obzir da su zbog bojkota saveza i trenera Litvanci igrali sa njihovim ‘B’-timom, stvari poprimaju drugačiji izgled.
Bosna i Hercegovina je imala veliku šansu koja nije iskorištena, pa ni sve 4 pobjede do kraja (dvije protiv Islanda, i po jedna kući protiv Litvanije, kao i ona najupitnija u gostima protiv Italije) ne garantuju Đerđi i momcima put u Katar. A da je u prošla dva prozora zaigrao i Musa, ili da je tu bio i Sulejmanović, da ne idem još dublje u prošlost i u BiH nažalost nepostojeću normalnost pa da kojim slučajem za BiH nastupaju Matković i Biberović, ili još dublje, i Ivica Zubac – moglo bi se diskutovati da bi stvari danas stajale mnogo bolje.
U Bosni se ljudi pale na populizam u svim sferama društva, dijaspora po ćenifama svemrežja isto tako, a i u sferi sporta je dominantan onaj globalno najpopularniji od svih sportova. Stoga i ne čudi da je bh-reprezentacija uspjela već dva puta doći na Svjetsko prvenstvo u fudbalu u kojem nikada nije bilo ni blizu nekog evropskog klupskog prvaka, a u košarci nije još nikada. Kao neko ko ne mari za nabijanje lopte nogama i ko nije propustio nijedno FIBA SP uživo još od Indijanapolisa, to mi i lično veoma smeta. Ne to plasiranje na SP u fudbalu, mada je seljakluk povezan s njim bio nevjerovatan, nego neplasiranje u kraljici igara. Možda i ne bi trebalo, kad vidim da osim košarkaškog novinara Edina Skokića iz Tuzle i “Sportskog radnika” iz Stoca i nema nekih reakcija na poraz u Viljnusu? A njega ne treba nužno objašnjavati političkim okolnostima, Lazićem koji je izašao s aerodroma u Beogradu zbog bolesnog Dodikovog revanšizma koji sa sportom nema veze, ili pričom o tome ko je kome kakvu poruku postavio na tribine. Ili ko nije bio tu zbog povrijeđenog ega, ili pak koljena.
Nakon svega, košarkaški gledano, mora se probati proniknuti u razloge poraza bh-reprezentacije protiv oslabljenog protivnika i propuštenu šansu koja se možda neće uskoro opet ukazati (hajd’ da i ja da malo patetično seruckam floskulama, kad već svi to rade).
Razlog za poraz od Litvanije sigurno nije bio odbrambene prirode, jer sa jakim i visokim postavama Đerđa se vrlo lako suprotstavljao bilo kome, i Srbiji i Turskoj u prethodnim prozorima, fizički jakim Poljacima u pripremnoj utakmici Hrasnici, Talijanima u Tuzli, a i oslabljenim ali pod košem dovoljno iskusnim Litvancima veći dio utakmice u Viljnusu. Ali napadački posmatrano, od svih 6 ekipa u kvalifikacionoj grupi J, a i u poređenju sa jednom eliminisanom u prethodnoj rundi (da, čak i sa “jadnom” Švicom), reprezentacija BiH je ubjedljivo najgori šuterski tim, ništa bolji od bojkotom šuterski osakaćenih Litvanaca u ovoj posljednjoj utakmici. Tek 27.7% za tri poena reprezentacije BiH u 8 utakmica u usporedbi sa 35 posto Islanda ili Italije ili 38 posto Turske bi u NBA digao crveni alarm,…mada nismo, jel’te, u NBA.
Prisustvo Lazića je na tom šuterskom planu u Viljnusu moglo pomoći, mada ni on nije neki elitni šuter, a kad već Lazo nije mogao biti tu, veća minutaža Garze i Alibegovića, čiju rođačku sinergiju u isto vrijeme na parketu Đerđa uopšte nije koristio, nije mogla odmoći. Uz to, ni dvojac Garza-Nurkić, nominalno najjači reprezentativni dvojac u prednjoj liniji u Evropi, sa različitim stilovima ova dva igrača koji bi se lako nadopunjavali, osim u minut ili dva pred kraj u Mejdanu, u ove dvije utakmice nije korišten.
Dok se protiv Italije sve dobro završilo (mada gunđalo kao što sam ja nije bilo zadovoljno minutažom Garze koju sam spomenuo u mom prošlom tekstu), očekivao sam puno veću minutažu meni lično najdražeg, a to ne krijem, igrača Bostona u utakmici protiv Litvanaca. Na plus 4 na poluvremenu, nakon što je Garza u prvom poluvremenu pogodio dvije trice, mislio sam da će se stvari promjeniti i da bi mogao startovati u drugom poluvemenu. Pogotovo jer je Đerđin tim, činilo se, imao dovoljno energije da Litvaniju drži pod kontrolom. A onda je u trećoj četvrtini uz samo postignutih 12 poena, zapravo, izgubljena utakmica.
Najzanimljiviji detalj smanjivanja šanse na minimum za odlazak u Katar nije čak ni konačan rezultat u Viljnusu, nego način na koji je raspoređena minutaža. Luka Garza je za samo 17 minuta na parketu postigao 14 poena, uhvatio 7 skokova i završio utakmicu sa najbojim indeksom korisnosti u timu mada je bio 8. (!) po minutama provedenim na parketu u svom timu, bez da je imao problema sa ličnim greskama. Šutirao 2/4 za tri (mogla je biti priznata i još jedna trica), a jedan zicer mu je iscurio iz obruča. Njegov učinak je, i u NBA gdje je najbolji trojkaš među centrima (preko 43% iza udaljenije linije) a i u Mejdanu protiv Italije, gdje mu nisu dosuđena dva “and 1” dodatna bacanja, bio izuzetno visok. Naravno, košarka nije matematika u kojoj se učinak može jednostavno projicirati na 30 ili 35 minuta, ali ove brojke dovoljno jasno pokazuju da Garza nije bio igrač kojeg je trebalo štedjeti kada se utakmica lomila.
Još važnije od samih 14 poena jeste ono što Garza donosi strukturi napada. Njegov šut za tri i u NBA a pogotovo po FIBA pravilima potpuno mijenja protivničke odbrane. Kada visoki igrač kao što je on može izaći na perimetar i pogoditi, protivnički centar ne može se jednostavno zabiti u reket. Otvara se time i prostor za ulaze bekova, za igru dva na dva, i što je možda najvažnije, otvorio bi se protiv Litvanaca prostor za brzorukog Nurkića na niskom postu, a Juka je često udvajan. Sa Kamenjašem koji je kako mu i prezime kaže – “kamenjaš” iz daljine, a koji je igrao više i od Nurkića, Alibegovića i Garze, nije bilo šanse za previše gore-spomenutih ofanzivnih opcija. Đerđa prosto nije najsretnije rasporedio minute njegova četiri igrača prednje linije u ovakvim okolnostima kad ništa s distance nije ulazilo.
U prvom poluvremenu bh-tim je još uvijek izgledao koliko-toliko korektno u napadu. Garza je u drugoj četvrtini pogodio delekometni šut kojim je reprezentacija BiH povela 46:40 i natjerao litvanskog selektora na time-out. Taj prizor nije bio nepoznat svakome ko gleda Garzu u NBA ili ko ga je gledao nekad u NCAA, dapače. I to je upravo ono čime je igrač Gazinog profila trebao pridonijeti timu, bez obzira da li startovao, ili ulazio s klupe.
Kamenjaš je fizički snažan, agresivan u reketu, dobar skakač i igrač koji može biti veoma koristan u utakmicama koje se pretvore u fizičku bitku. Međutim, postoji i druga strana priče koja se ne može zanemariti, a to je činjenica da protivnik zbog bezopasnosti od Kamenjaševog šuta sa distance može napuniti reket.
Treća četvrtina u kojoj je utakmica iz situacije u kojoj je BiH kontrolisala rezultat postala utakmica u kojoj domaćin diktira tempo, postalo je jasno da je Đerđi bio potreban svaki mogući izvor kvalitetnog spacinga. Njega nažalost nije dobijao.
Ako ćemo o najiskusnijeg igraču reprezentacije, Nurkiću, ni on nije igrao sjajno, mada je utakmicu završio sa 20 poena i bio perfektan 12/12 s linije slobodnih bacanja, ali je iz igre šutirao samo 4/13 i imao je najgori plus/minus rejting. To je možda i najbolji pokazatelj koliko je važno bilo otvoriti mu prostor. Kada je Nurkić napadao reket i iznuđivao prekršaje Litvanaca, BiH tim je izgledao opasno, ali kada su Litvanci zatvarali prostor oko Jusufa, udvajali ga i tjerali ga da rješava situacije protiv postavljene odbrane, stvari su postajale mnogo teže. Otud i prigovori sudijama i tehničke greške, ne samo Nurkiću, koje su mogle biti izbjegnute.
Paradoks nevjerovatno lošeg šuta za tri poena kada tim ima elitnog šutera po procentima u NBA, kakav je Garza, a i Alibegovića koji je u dosadašnjih 8 utakmica u ovim kvalifikacijama imao preko 40 posto šuta za tri, pojačan je činjenicom da nisu igrali više minuta od Kamenjaša. Uz to i Atić i Vrabac (za kojeg mi Džon Holindžer proljetos reče da su ga mislili dovesti u Memfis prije Zagorca, samo da imao bolji šut sa distance) nastavili su da šutiraju nevjerovatno slabo, a dobili su po 30 minuta u utakmici protiv Litvanaca. Nije valjda bilo izbora bez Muse i Lazića u rotaciji. Ipak, uz 42 skoka prema 31 Litvanije, i čak 12 ofanzivnih skokova, mogao se i žrtvovati barem još koji minut Kamenjaševe minutaže na račun Alibegovića, a pogotovo Garze. Uz objektivno limitiranu vanjsku liniju tima, nije bilo mnogo ukradenih lopti, a od 13 izgubljenih lopti njih nekoliko u prvom poluvremenu držalo Litvance u egalu.
Dakle, BiH nije izgubila zato što je bila fizički inferiorna ili zato što je poklonila utakmicu nekim ogromnim neoprostivim brojem grešaka. Naprotiv, u mnogim segmentima je bila sasvim ravnopravna ili čak bolja od domaće ekipe. Litvanija je iz igre šutirala jednako loše, ali je domaćin naprosto bolje odigrao završnu fazu utakmice. Đerđa prosto nije imao dovoljno kontinuiteta u napadu kada se utakmica lomila, pa je – po mom skromnom mišljenju – teško pronaći sportsko objašnjenje zbog kojeg igrač kao Garza nije dobio minute u utakmici koja se odlučivala u posljednjih 6 i po minuta na plus tri za Litvance.
Na kraju, ovo nije poraz od kojeg treba praviti katastrofu. Nada zadnja umire. Litvanija je zemlja košarke, per capita u usporedbi sa kvalitetom i produkcijom, možda i najveća na planeti. Uz Filipine i jedina zemlja u kojoj je košarka najpopularniji sport. Ali upravo zato što je BiH bila toliko blizu, treba biti iskren prema sebi i priznati da ovo nije bila utakmica u kojoj je protivnik bio toliko bolji da se samo može slegnuti ramenima. BiH je imala vrlo realnu šansu da pobijedi, ali nije dovoljno dobro iskoristila vlastite prednosti, različite igračke kvalitete, krvne veze koje bi stvorile sinergiju bolju nego na klupskom nivou, ili pozicione, u kojima momci sa potrebnim atributima nisu dovoljno dugo bili istovremeno na parketu u funkcionalnoj kombinaciji.
Lazić, Dodik i BH Fanaticosi, kao i kašnjenje u stizanju opreme iz Poljske, koji se toliko potenciraju u medijima, su bili samo mali djelić problema.
Photo: fiba.basketball
