Postoje karijere koje se mjere brojem utakmica, poena i trofeja. A postoje i one koje se, mnogo dublje, mjere tragom koji čovjek ostavi u ljudima sa kojima je radio.
Edi Sinadinović pripada ovoj drugoj kategoriji.
Njegov košarkaški put nije bio izgrađen na velikim riječima, već na svakodnevnom radu, disciplini i gotovo vojničkoj posvećenosti poslu. Upravo zbog toga nadimak „Vojnik“, koji je tokom karijere često dobijao, možda i najbolje opisuje njegov karakter.
Kao igrač bio je poznat po izuzetnom osećaju za asistenciju, a tokom karijere oborio je rekorde u čak tri zemlje – Češkoj, Bosni i Hercegovini i Estoniji. Međutim, brojke su samo jedan dio njegove priče. Ljudi iz sredina u kojima je igrao pamte ga prije svega kao čovjeka koji je profesionalnom odnosu prema košarci pristupao gotovo bez kompromisa.
To je potvrđivao i predsednik Slobode iz Tuzle, Aid Berbić, koji je Sinadinovića javno opisivao kao najvećeg profesionalca koji je igrao u klubu. Slične riječi dolazile su i iz vrha Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine.
Danas, kada više nije na parketu, taj isti karakter pokušava da prenese u agentski posao.
I rezultati koje je napravio za veoma kratko vrijeme otvaraju jedno zanimljivo pitanje: da li je moguće da u prve dvije godine agentskog rada gotovo niko nije napravio ovakav rezultat?
Jer ono što je Sinadinović ostvario u tom periodu teško je ignorisati.
Euroligaški transfer, igrači u VTB ligi, veliki broj ABA ligaških angažmana i saradnja sa klubovima iz različitih evropskih tržišta postali su dio njegovog svakodnevnog rada. A sve to u periodu u kojem mnogi agenti tek pokušavaju da naprave prvi ozbiljan temelj svoje karijere.
Povjerenje je najskuplja valuta
Možda se, međutim, njegov napredak najbolje vidi tamo gdje agent prestaje da bude samo posrednik, a postaje dio klupskog sistema.
U Beču je Sinadinović stekao veliko povjerenje ljudi iz kluba. Deset njegovih igrača potpisalo je ugovore sa klubom, a nivo odgovornosti koji mu je povjeren govori da se njegov rad više ne posmatra samo kroz pojedinačne transfere, već kroz sposobnost da razumije potrebe čitavog sistema.
Još ekstremniji primjer dogodio se u Estoniji.
U Tartu je praktično dobio poverenje da učestvuje u formiranju ekipe. Čak šest njegovih igrača bilo je dio rostera, a sezona koja je uslijedila pretvorila je taj projekat u jednu od najuspešnijih priča u historiji kluba.
Tartu je osvojio prvenstvo i Kup Estonije.
U sportu, međutim, rezultat često nije samo ono što piše na semaforu. Ponekad je važnije pitanje kako je do njega došlo.
A u ovom slučaju odgovor je bio – povjerenje.
Sinadinović danas zastupa veliki broj reprezentativaca iz Estonije, Švedske, Egipta, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Njegova mreža raste, ali zajedno sa njom raste i odgovornost.
Jer kada agent počne da dobija povjerenje klubova da učestvuje u kreiranju rostera, njegova uloga više nije samo da pronađe posao igraču. On počinje da utiče na to ko će igrati, gdje će igrati i kako će izgledati jedna ekipa.
Tu agentski posao postaje mnogo bliži arhitekturi nego trgovini.
„Uzor mi je Miško Ražnatović“, kaže Sinadinović za portal BHbasket.
Kada govori o tome kako želi da izgleda njegova karijera, Sinadinović ne krije inspiraciju.
Njegov uzor je Miško Ražnatović.
Ne samo zbog transfera, velikih ugovora ili broja poznatih igrača koje zastupa, već zbog sistema koji je izgradio.
„Miško je za mene pravi model kako jedan agent treba da radi. On je sistematizovao čitav proces – od rada sa klijentima do razvoja i proizvodnje igrača.“
U Sinadinovićevoj interpretaciji, Ražnatovićev najveći kvalitet nije samo sposobnost da proda igrača.
Mnogo važnije je to što umije da ga stvori za tržište.
Uz Duška Vujoševića, smatra ga jednim od ljudi koji su najviše uticali na razvoj srpskih igrača – ne samo tako što su im otvarali vrata, već tako što su znali da prepoznaju njihove kvalitete, usmjere ih i maksimalno ih razviju.
A možda je još značajnije što njegov rad nije ostao ograničen samo na igrače.
Iz tog sistema izlazili su i treneri.
Jedan od njih je i Dušan Alimpijević, selektor Srbije i trener koji je poslednjih godina izgradio ozbiljno međunarodno ime.
To je, iz Sinadinovićeve perspektive, dokaz da veliki agent ne gradi samo transfere.
On gradi karijere.
Nekoliko koraka ispred drugih
U sportu postoji jedna nepisana istina: kada neko počne da pobjeđuje, drugi počinju da analiziraju kako je do toga došao.
Sinadinović smatra da je upravo to jedna od karakteristika Ražnatovićevog rada.
„Miško je uvijek bio nekoliko koraka ispred drugih. Mnogi su pokušavali da kopiraju njegove poteze, ali sistem, iskustvo i način razmišljanja ne mogu se jednostavno kopirati.“
I tu se možda krije filozofija po kojoj Sinadinović želi da gradi sopstveni put.
Agent nije samo čovjek koji pregovara o novcu.
On mora da razume trenutak.
Da zna kada igrač treba da ostane, a kada da ode. Kada treba napraviti korak napred, a kada je veći korak – sačekati. Mora da zna razliku između kluba koji nudi više novca i kluba koji igraču nudi bolju budućnost.
U tom smislu, agentski posao je igra dugog daha.
A košarka je, možda više od bilo kog drugog sporta, igra u kojoj se ništa veliko ne događa preko noći.
I dalje „vojnik“
Možda je najveća ironija u Sinadinovićevoj priči to što se njegova karijera promenila, ali njegov način razmišljanja nije.
Nekada je bio „vojnik“ na parketu.
Danas je „vojnik“ van njega.
Putovanja, utakmice, telefonski pozivi, sastanci, pregovori, novi igrači, novi klubovi i nova tržišta. Utisak je da za Sinadinovića ne postoji trenutak u kojem je posao završen.
Postoji samo sljedeći cilj.
Upravo zato toliko insistira na primjeru Miška Ražnatovića. Ne fascinira ga samo ono što je Ražnatović postigao, već činjenica da ga ni najveći uspjesi nisu udaljili od osnovne stvari – rada.
I dalje putuje. I dalje gleda utakmice. I dalje prati različite generacije igrača. I dalje traži ono što drugi možda još nisu primetili.
„Najviše me oduševljava njegova predanost košarci. Posle svega što je postigao, on i dalje najviše putuje, gleda utakmice i prati igrače. To mnogo govori o njegovom karakteru i ljubavi prema košarci.“
Možda je upravo u tome suština Sinadinovićeve priče.
Jer na kraju, između igrača i agenta nema toliko velike razlike koliko se na prvi pogled čini.
Igrač mora da vjeruje u svoj rad kada ga niko ne vidi.
Agent mora da vjeruje u igrača kada ga još niko drugi ne vidi.
Igrač pokušava da bude bolji od jučerašnjeg sebe.
Agent pokušava da od svog klijenta napravi bolju verziju njega samog.
A ako se po prve dvije godine agentske karijere može suditi o onome što dolazi, Edi Sinadinović je već prešao put koji mnogi ne pređu ni za čitavu deceniju.
Možda je zato prerano govoriti gde će njegova agentska karijera završiti.
Ali nije prerano reći da je počela ozbiljno.
Jer neki ljudi u košarku uđu zbog posla.
Drugi zbog novca.
A postoje i oni koji jednostavno ne znaju da rade drugačije nego potpuno.
Edi Sinadinović je, čini se, jedan od njih.
N.S.
