Ako postoji oksimoron veći od izraza “mirna Bosna”, onda je to ideja da bi Bosna i Hercegovina – ovakva kakva jeste – mogla funkcionisati. Zamisliti Bosance i Hercegovce kako zajednički i bez sitnošićardžijskih ili etnonacionalnih poriva rade za isti cilj, graniči s naučnom fantastikom. Ipak, košarka je jedno od rijetkih područja u kojem se uopšte usuđujemo da sanjamo o zajedništvu. Ili smo barem do sada smjeli.
Ali kako to često biva u BiH – baš kad se ukaže prilika da nešto funkcioniše, na scenu stupi nebriga, javašluk i institucionalna neodgovornost. Tako ćemo, po svemu sudeći, ovog ljeta ostati bez Luke Garze na Eurobasketu.
Iako je Garza već odavno stekao državljanstvo BiH i odigrao nekoliko utakmica za reprezentaciju, njegov status u očima FIBA-e ostao je nepromijenjen – još uvijek je “naturalizovani igrač”. A kako pravila dopuštaju samo jednog takvog, selektor Adis Bećiragić morao je izabrati između Garze i plejmejkera Zejvijera Kastanjede. Odluka je pala na Kastanjedu, što je sportski opravdano, ali administrativno – sramotno.
Jer sve je moglo biti drugačije.
Još 2023. godine FIBA je zatražila dodatnu dokumentaciju kako bi Garzi skinula asterisk kraj imena, ali iz Košarkaškog saveza BiH – odgovora nije bilo. Rok je prošao, proces je obustavljen. Ni pisma iz NBA franšize Minnesota Timberwolves, ni lobiranja moćnika iz svijeta košarke, ni diplomatska pisma nisu promijenila ishod. Sistem je – po ko zna koji put – zakazao.
Garza, koji sanja dres BiH, koji je dao riječ svom dedi Refiku Muftiću da će igrati za zemlju svojih predaka, ostaje kod kuće. Njegova želja da nastupi na velikom takmičenju, da igra rame uz rame s rođakom Amarom Alibegovićem, da bude „zone buster“ s iskustvom i šutom iz daljine – ostaje neispunjena. A svi znamo da takve prilike ne dolaze često. On uskoro puni 30, pitanje je hoće li ikad više dobiti sličnu šansu.
Ova priča je više od sporta. To je ogledalo zemlje u kojoj propadaju i talenti i prilike, samo zato što niko nije odgovorio na e-mail. U kojoj ni FIBA, ni NBA, ni arapski šeici, ni domaći političari ne mogu nadomjestiti ono što nedostaje iznutra – volju, znanje i odgovornost.
Na sve to, sjetio sam se svog nedavnog posjeta Dejtonu. Tamo gdje je krojena sudbina ove zemlje, u hotelu koji danas izgleda zapušteno i usamljeno kao i sama ideja funkcionalne BiH. U toj “sali tišine”, kako je zovu, Holbruk je tjerao lidere da potpišu mir. Danas, trideset godina kasnije, mir je na papiru, ali država i dalje stoji na klimavim nogama – baš kao što stoji i Garzin san da bude dio te iste države u dresu s grbom na prsima.
Ostaje gorak ukus. Još jedan voz je prošao. Još jednom – mirna Bosna ostaje samo fraza.
Jedina preostala mogućnost je da Xavier Catnadeda ne ide, a da na Eurobasket ide Luka Garza. Trećeg nema!
Darko Džaletović / New York
