Na današnji dan 1991. godine, u medijskom zatišju pred početak NBA trening-kampova, krovna košarkaška organizacija USA Basketball odlučila je predstaviti već sastavljeni tim od deset igrača koji će manje od godinu dana kasnije činiti prvu američku reprezentaciju sa NBA igračima na velikim međunarodnim turnirima.
Nakon što je FIBA 1989. godine ukinula zabranu nastupa profesionalcima, što su uz tadašnjeg čelnika FIBA-e Boru Stankovića najavljivali i NBA komesar David Stern, američka reprezentacija je 1990. godine dva puta u kratkom periodu odmjerila snage s koledž igračima – prvo na Igrama dobre volje u Seattleu, a potom i na Svjetskom prvenstvu u Argentini. Amerikanci su tada prolazili bez većih problema, iako su u polufinalu Svjetskog prvenstva slavili sa „samo“ osam poena razlike.
Nakon osvojene bronze Alonza Mourninga, Kennyja Andersona, Billyja Owensa, Chrisa Gatlinga i društva, što se u SAD-u smatralo nedovoljno dobrim plasmanom, čelnici američke košarke odlučili su da glavni trener reprezentacije u Barceloni ne bude Mike Krzyzewski. Na čelo ekipe profesionalaca postavljen je tadašnji NBA šampion Chuck Daly, koji je s Detroit Pistonsima osvojio titule i 1989. i 1990. godine, oba puta preko Jordanovih Chicago Bullsa.
Daly je već krajem 1990. godine saznao da je izabran. David Stern i Russ Granik, zadužen za koordinaciju između NBA lige i USA Basketballa, na nekoliko sastanaka usaglasili su stav da je upravo Daly najbolji kandidat za kontrolu NBA superzvijezda – odnosno igrača velikih ega koje je trebalo okupiti u jednu reprezentaciju.
Tog 21. septembra 1991. godine najavljena je lista prvih deset igrača originalnog Dream Teama. Za razliku od ranijih selekcija, nije bilo tradicionalnih probnih utakmica koje su nosile rizik od povreda. USA Basketball je formirala poseban selekcioni komitet čiji je zadatak bio analizirati nastupe, statistiku, karakter i međusobnu hemiju najboljih američkih košarkaša tokom sezona 1989/90. i 1990/91.
Na čelu selekcionog komiteta bio je C. M. Newton, sportski direktor Univerziteta Kentucky i nekadašnji pomoćni trener olimpijske selekcije iz osamdesetih godina.
Stari NCAA treneri koji su osvajali medalje na prethodnim velikim međunarodnim takmičenjima – Bob Knight 1984. i Lute Olson 1986. godine – kao i treneri čije su ekipe doživjele neuspjehe, poput Genea Keadyja 1987. na Panameričkim igrama i Johna Thompsona 1988. na Olimpijskim igrama, nisu bili konsultovani.
O sastavu ekipe odlučivali su istaknuti NBA košarkaški radnici i funkcioneri: Rod Thorn i Jack McCloskey, tada mlađi koledž treneri Mike Krzyzewski i P. J. Carlesimo, kao i predstavnik Sindikata NBA igrača Charles Grantham.
Prvih deset igrača ekipe koju je trenirao Chuck Daly predstavljeno je u televizijskoj emisiji NBC-ja, koju je vodio Marv Albert. Igrači su predstavljeni ovim redom:
Magic Johnson, Charles Barkley, Karl Malone, John Stockton, Patrick Ewing, David Robinson, Larry Bird, Chris Mullin, Scottie Pippen i Michael Jordan.
Kasnije je izabran Clyde Drexler, a potom i jedini koledž igrač – Christian Laettner. Njega je u ekipu poveo njegov trener sa Dukea, na štetu Shaquillea O'Neala, tada najdominantnijeg koledž igrača.
„Kao da su Elvis i Beatlesi spojeni u jedno“, rekao je Chuck Daly, trener Dream Teama.
Ali, da su „Mirko i Slavko“ ostali zajedno u miru i slavlju, pa da samo jedna polovina ekipe – ona hrvatska – zbog nedovoljnog igračkog kvaliteta s klupe nije morala dva puta izgubiti od Amerikanaca bez pružanja većeg otpora, ko zna šta je sve moglo biti…
Isto važi i za krnju Jugoslaviju 1996. godine u Atlanti, koja se, dok je Vlade Divac bio na parketu, vrlo dobro držala.
