Kad Marko Simonović izgovori „mi ćemo tu utakmicu da pobijedimo“, to ne bi smjela biti fraza za naslov, nego zavjet koji nosi težinu rezultata. Međutim, parket u Skoplje nije mjesto za obećanja – nego za istinu. A istina je ovog puta bila bolna za KK Sutjeska.
Protiv KK TFT nije bilo epskog preokreta, nije bilo odgovora na poraz iz prvog meča. Umjesto povratka serije u Nikšić – stigao je kraj. Tišina. Eliminacija. I razbijena iluzija da se utakmice dobijaju izjavama.
Simonović je došao s reputacijom i jasnim ciljem – uvesti Sutjesku u ABA liga. To nije bila skrivena ambicija, to je bio projekt. A projekt se ne mjeri riječima pred kamerama, nego rezultatima kad se svjetla ugase.
„Mi ćemo tu utakmicu da pobijedimo“ danas zvuči kao rečenica koja je preživjela stvarnost – ali je izgubila smisao.
Jer, gdje je bila ta pobjeda? Gdje je bila ta reakcija nakon loše odbrane iz prvog meča? Gdje je bio odgovor kad je bilo najpotrebnije?
Sutjeska nije pala zbog jedne utakmice. Pala je jer između najave i izvedbe postoji prostor u kojem se vidi karakter ekipe. A u tom prostoru, TFT je bio konkretniji, mirniji i – bolji.
Izjava Miloša Vujovića o analizi i ispravljanju grešaka ostala je samo dobra namjera. Na parketu se nije vidjelo ono što se najavljivalo – nije bilo defanzivne transformacije, nije bilo kontrole, nije bilo liderstva.
I zato ova eliminacija nije samo sportski poraz. Ovo je udar na kredibilitet projekta.
Jer kad najaviš pobjedu – moraš je donijeti.
U suprotnom, Skoplje ne pamti riječi.
Pamti pad.
E.Sk
