Šteta je što sinoć u Mejdanu nije bilo više publike da podrži fantastično motivisani i borbeni sastav Jedinstva BH Telekoma u borbi za svoj drugi pehar Kupa BiH. Pobijedile su iskusnije igračice Čelika, koje imaju više međunarodnih utakmica nego Tuzlanke domaćih. Zašto su tuzlanski navijači ovoga puta zakazali, kada nije bilo nijednog drugog sportskog dogaađaja u gradu, teško je objasniti, ali možda i nije.
Ipak ovo nije ona publika iz devedesetih godina, koja je punila Mejdan i bila dodatni igrač svim tuzlanskim ekipama prilikom važnih utakmica. Znaju to dobro Mara Lakić, Razija Mujanović, Stojanka Došić i druge košarkašice slavnog tima koji se, svakako i uz pomoć publike, popeo na krov Evrope.
Ali, nisu tema ove kolumne navijači, nego herojine dana, košarkašice Jedinstva BH Telekoma. Ako išta publika od sportista traži, onda je to borbenost, da natope dres i pokažu kako se bori za boje na svojoj majici. Pa i ako ne uspiju, niko im ništa neće zamjeriti.
Ono što su sinoć demonstrirale djevojčice i neke djevojke koje tek što su zakoračile u punoljetstvo, iz Jedinstva BH Telekoma, iz sastava nekadašnje kapetanice prvaka Evrope, Mare Lakić Brčaninović, više je od očekivanja i predstavlja pravi primjer junaštva, želje, motiva i morala. One su nove junakinje sportske Tuzle, barem onih ljubitelja koji su sinoć bili pored TV ekrana i svakako onih petstotinjak njih koji su došli u Mejdan. Jer ne pamtimo odavno ovakvu borbu Davida i Golijata, koja zamalo da je završena pobjedom “malenih s pračkom” koje su se hrabro suprostavile kolosu, onih unaprijed otpisanih, prežaljenih, djevojaka “bez šanse” u susretu sa moćnim Čelikom. Ekipom, da i to kažemo, čiji je prosjek godina, a time i iskustva, barem oko 2.000 dana više nego tuzlanskog “dječijeg vrtića”.
Primjer Anele Alagić i Alme Jusupović, koje su povrijeđene odigrale zadnjih osam minuta na parketu, povremeno i šepajući, stisnuvši zube, izvlačeći posljednji atom snage, da bi do kraja pokušale izvršiti “nemoguću misiju” i pobijediti Golijata, ostat će upisan kao jedan od najdramatičnijih događaja, ali i najuzvišenijih trenutaka u istoriji tuzlanskog sporta. Da, tako se bori i voli svoj klub, mada im niko ne bi zamjerio da su ozlijeđene ostale na klupi, pod paskom fizioterapeuta Azre Ćehajić i dr. Marine Tešanović.
I na kraju, barem za vašeg reportera sa utakmice, najdirljiviji trenutak finala Kupa BiH: dok su košarkašice Čelika slavile teškom mukom, ali zasluženo, osvojeni pehar, jedan u nizu kakvih već imaju u klupskim vitrinama, u očima Anele Alagić i još nekih košarkašica Jedinstva BHT frcale su suze! Djevojčice su pokazale da su i biseri iz oka sastavni dio složenog organizma vrhunskih sportista.
Ova generacija tuzlanskih košarkašica, bez sumnje, već sada se može nazvati vrhunskih sportašicama, a tek su zakoračile u svijet vrhunskog sporta. Zato, kapa dolje Aneli Alagić, Almi Jusupović, Jasmini Ahmetbegović, Dženiti Ikanović, Tamari Brčini, maloljetnoj Melisi Brčaninović i ostalim djevojkama koje tek idu ka punoljetstvu, za lijepi primjer kako se bori i poima sportsko junaštvo. Od njih ćemo, uvjeren sam, još dosta radosti doživjeti, i treba ih podržati. Ide Liga za prvakinje, bit će još borbe i “krvi na parketu”.
Zato i zbog svega što su nam sinoć pružile kao sportsku poslasticu, poruka: obriši suze Anela, i Ti i ostale, glavu gore djevojke. Vi ste naše heroine dana i junakinje za primjer drugima. Respekt!
Miroslav Petrović
