Željko Pavličević, trofejni košarkaški stručnjak bio je za kormilom Jugoplastike. Tadašnji POP 84, odnosno kada su Žuti došli do treće titule prvaka Evrope.
Kako je došlo do Vašeg dolaska u Split iz španskog Taugresa (Baskonia) ?
Trebao sam ostati još dvije godine u Španiji, nije došlo do dogovora. Moj agent i ja smo odlučili da prihvatimo ponudu iz Splita.
Došli ste u tabor Žutih, koji je bio oslabljen, da nije bio pomalo riskantan potez?
Sigurno da jeste bio. Otišao je Rađa, kapiten Ivanović, u devetom mjesecu ostajemo i bez Sobina. Reagovali smo dovođenjem Amerikanca Lestera.
U početku se Lester nije najbolje snalazio u igri?
Trebalo je četiri mjeseca da se uklopi u tim. Nakon toga je počeo davati doprinos timu. Bio je miljenik publike, i on je bio jako dobar na Final fouru u Parisu.
Obzirom na oslabljen sastav, kakav je bio cilj klupskog rukovodstva?
Borba za vrh u domaćem prvenstvu. Na evropskoj sceni da imamo jedan primjeran rezultat iz razloga što smo bili prije toga dva puta prvaci. Barcelona je tada slovila kao apsolutni favorit, a bilo je još kandidata.
Igrači iz sjenke su kod Vas dobili glavne uloge?
Toni Kukoč je bio naša alfa i omega. Igrači poput Savića, Perasovića, Naglića koji su i prethodnoj sezoni imali podređenije uloge tu sezonu su iskoristili priliku. Naravno tu je bio Sretenović, zatim Pavićević i Tabak.
Kakva je bila vaša disciplina u radu sa Kukočem i saigračima?
Jedan red i rad, ali uz dopuštanje svakom igraču da ide korak više. Da iskaže se u onim elemtima košarke u kojima je najbolji. Ne volim potpune stege, treba pustiti igraču da ispolji svoju kreativnost.
Barcelona je željela trofej po svaku cijenu. Vi ste ih malo bolje poznavali kroz rad Španiji.
Govorio sam često igračima o njihovoj historiji, koja je često bila tema tamošnjih medija. Kako su bili uvijek nadomak trofeja, ali bez osvajanja i u Španiji su bili u sjenci Reala. Zbog toga su imali dugogodišnji pritisak. Željeli su 1991. godine konačno da dođu do cilja, kako bi probili tu barijeru.
Pripreme za Final four?
To smo sve odradili u Splitu. Kada smo došli u Paris, na treninzima smo malo trčkarali i šutirali. Znate puno je medija tu bilo sa svih strana.
U finalu sa Barcelonom dolazite do pobjede. Bili ste sigurni na terenu, kako se dolazi do takve stabilnosti?
Psihologija finala je potpuno drugačija od svih drugih utakmica. Božo jeste poznavao tim, ali mi smo igrali na jedan drugi način. Vidite sve je išlo na stranu Barcelone, sam ambijent. Recimo Kukoč i Peras su imali po četiri lične. Mi smo bili tako stabilni da su svi naši igrači koji su bili na terenu odgovorili najboljom igrom.
Vi ste mirno vodili finalni susret?
Takav sam na utakmicama tog karaktera. Miran i hladan. Želim i na taj način dati do znanja mojim igračima povjerenje koje imam u njihov kvalitet.
Kukoč je vodio tim na parketu, ali i Savić je eksplodirao u toj sezoni.
I danas mi je da kažem jedna vrsta “mrlje”, kada se završilo finale. Po FIBA pravilima uz trenera mogao je samo jedan igrač na pressicu. Puno sam se tu dvoumio. Savić je bio najbolji igrač utakmice. Kukoč nas je vodio kroz cijelu sezonu. Pitao sam mogu li obojica, međutim nisu se mogla prekršiti pravila. Na pressicu sam poveo Kukoča. Ostaje mi žal što i Savić nije mogao biti zbog tih pravila.
Sezonu zaključujete na najbolji mogući način protiv Partizana u finalu play-offa.
Dobili smo tada izuzetno kvalitetni Partizan u seriji 3:0 sa Vujoševićem na klupi. Igrali su Paspalj, Danilović, Đorđević, Obradović… odličan tim. Prije toga smo osvojili Kup u Rijeci protiv Cibone koju je vodio Mirko Novosel.
Posljednja službena utakmica prvenstva bivše države je odigrana u Beogradu. Doživjeli ste ovacije. Da li ste Kukoča namjerno izveli na 4-5 minuta do kraja?
Jesam, znali smo da je to bila njegova zadnja utakmica u dresu našeg kluba. Želio sam da bude ispraćen na način koji to zaslužuje. Cijela Hala sportova je bila na nogama kada je Toni izlazio. Bilo je zaista to lijepo vidjeti, na kraju smo i mi nagrađeni aplauzima. Pored toga vodio sam i zadnju neslužbenu utakmicu u bivšoj Jugoslaviji na ALL-STAR susretu u Sarajevu.
Kako bi okarakterisali sezonu 1990/91 sa Jugoplastikom (Pop 84), domaće trofeje i i titulu iz Parisa?
Trofeji sa Jugoplastikom mogu reći bili su jedno pravo majstorstvo.
Željko Pavličević je igrao deset finala, a izgubio je samo jedno i to sa Cibonom protiv Zadra.
Nedim Salaharević
