Ovaj tekst sam mislio napisati odmah po završetku ženske košarkaške lige, ali ove klimatske nepogode mi odvratiše misli od narandžaste lopte, ipak kraj lige zaslužuje da se nešto ponovo napiše o našoj ženskoj košarci.
Završila je još jedna klupska sezona i to je najpozitivnija vijest, a raduje da je u toku sezone “otpao” samo jedan klub. Odmah treba konstatovati da je kvaliteta lige najlošija od kad se igra ženska košarka u našoj zemlji. Mora se reći i da su sudije, delegate i ostali, uredno naplatili svoje takse, klubovi su dobijali kazne, a live streaming je bio obavezan, iako se Savez nije pitao ima li tople vode u dvoranama poslije utakmice da se igračice istuširaju.
U nastavku ćemo dati prikaz sezone ekipa koje su igrale završnicu naše lige.
Prvak, u toj i takvoj ligi, je ŽKŽ Čelik koji je osvojio i duplu krunu. Potpuno zasluženo, čisto i bez repova. U duelu protiv Play Offa bili su ubjedljivi, posebno u svojoj dvorani, pokazavši da su puno kvalitetniji tim. To je tim koji je spoj iskustva i mladosti, okupili su nekoliko najtalentovanijih bh igračica, doveli su, za naše uslove, odličnog trenera i uspjeli su ostvariti zacrtano. Kojim će pravcem ovaj klub ići vidjet će se u narednoj sezoni. Ipak, treba biti iskren pa reći da su i oni do ovog uspjeha došli tako što su u ovoj sezoni potpisali sedam igračica sa strane, što svakako iziskuje i troškove. U regionalnoj ligi tim je bio poprilično loš, tako da je domaća scena jedino mjerilo kvalitete ovog tima. Ne mogu se oteti utisku da bi do istog uspjeha došli i sa puno manje pojačanja.
Drugoplasirana ekipa je Play Off iz Sarajeva. To je tipični d.j.l. klub gdje je vlasnik i direktor i trener. Oni su iz posrnulog Želje pokupili sve što je valjalo, doveli tri Amerikanke, pa su ove otišle, pa su došla druga pojačanja i na kraju ništa. Klub kroz koji je prodefilovalo 20-tak igračica, ostao je bez trofeja, a u regionalnoj ligi su bili posljednji u svojoj grupi. Oni su napravili tim za trofeje, daleko su najviše uložili od svih klubova, tako da priča o razvijanju mladih igračica koju potenciraju ovih dana iz ovog kluba, čija petorka ima prosjek blizu 30 godina, je alibi za neuspjeh i vjerovatno zauzimanje boljih pozicija u gradu Sarajevu. Volio bih da se prevarim, ali ovaj klub sigurno neće ostaviti veći trag u bh ženskoj košarci dugoročno, jer takvih primjera ima mnogo. Sarajevski Sparsi su isto krenuli kao ženski klub, da bi brzo shvatili da trofeji u bh ženskoj košarci ne vrijede ništa, pa su se okrenuli muškom klubu. Novi Zagreb u Hrvatskoj je euroligaš, pa mu prijeti gašenje. Ono što svima njima fali je tradicija i sistematski rad, a to traži strpljenje koje vodstva novih klubova često nemaju.
KK Brčanka je zauzela treće mjesto. Može radovati da se u Brčkom stvara još jedan ženski košarkaški centar. Nije to prvi takav pokušaj u Brčkom, a nadamo se da će ovaj put biti uspješniji. Nadamo se i da će osvojeno treće mjesto u prvenstvu, kao i finale Kupa BiH motivisati djevojčice da se više bave košarkom u gradu na Savi kako bi u budućnosti ekipa bila sastavljena od domaćih igračica, a ne, kao što je sada slučaj, uglavnom od igračica sa strane. Istina, mora se od nečega početi, ali bez domaćih igrača u finansijskoj situaciji kakva je kod nas, ni jedan klub se ne može održati.
Ekipa koja predstavlja iznenađenje lige je tim Jedinstva iz Tuzle. Možemo reći i pozitivno i negativno. Negativno iz razloga što slavni tim Jedinstva u ovakvoj ligi zauzme tek četvrto mjesto. A pozitivno, što se radi o najmlađoj i najtalentovanijoj ekipi u državi. Tim, klub i čitav koncept su oslonjeni na porodicu Brčaninović. Mara Lakić Brčaninović je direktor-trener, a kćerka Melisa je oslonac svih selekcija kluba od kadetske do seniorske. Radi se o najvećem košarkaškom talentu koji se u ovoj zemlji pojavio od vremena Razije Mujanović i pred Melisom je, ako Bog da, velika karijera. Međutim, nevjerovatno je da se klub sa takvom tradicijom i imenom toliko privatizira, da se samo jedna porodica pita za sve u tom klubu, da su svima ostalim koji su godinama gradili istoriju tog tima vrata zatvorena. Žalosno je da ni blizu tog kluba nema najveće svih vremena Razije Mujanović, ali za Razu, nažalost, u ovoj zemlji izgleda da nigdje nema mjesta.
Svi ostali klubovi, uključujući najtrofejnije poslijeratne klubove Želju i Mladi Krajišnik, su sretni što su uopšte završili sezonu, tako da je o nekom kvalitetu, strategiji i viziji u bh ženskoj košarci nemoguće govoriti. Ove godine bi trebalo da imamo dvije mlađe reprezentativne selekcije što svakako raduje, ali ne smije se zaboraviti da smo i dalje bez seniorskog tima, a nekoliko dobrih naših igračica poput Bejtić, Stupar, Demirović, Deure, u najboljim godinama karijere nemaju priliku nositi dres nacionalnog tima. (D.B.)
