U bogatoj historiji košarke na ovim prostorima ostale su zapisane stotine veličanstvenih pobjeda, koševa u posljednjim sekundama i osvojenih trofeja. Ipak, neke od najljepših priča nisu se dogodile na parketu pod svjetlima reflektora, već u hotelskim sobama, daleko od kuće, u trenucima kada se lomi karakter mladog čovjeka.
Upravo takva je priča o Mirzi Delibašiću – Kinđetu i njegovoj neraskidivoj vezi sa sarajevskom Bosnom.
Suze u Portoriku i hladna odluka uoči Mundobasketa
Bilo je to ljeto 1974. godine. Mirza Delibašić je već tada bio čudo od djeteta – momak iz Tuzle koji je nakon napuštanja tenisa zbog nepravde uzeo košarkašku loptu u Slobodi, osvojio dva kadetska zlata s reprezentacijom Jugoslavije i 1972. godine stigao u redove sarajevske Bosne.
Dva ljeta kasnije, tada 20-godišnji Kinđe našao se na pripremama seniorske reprezentacije Jugoslavije za Svjetsko prvenstvo u Portoriku. Prošao je cijeli pripremni ciklus, otputovao s ekipom preko okeana i vjerovao da je došlo vrijeme za njegov veliki debi na svjetskoj smotri. A onda je uslijedio hladan tuš: neposredno pred početak šampionata, tadašnji selektor Mirko Novosel došao je u hotelsku sobu i saopštio Mirzi da je upravo on prekobrojan – takozvani „13. putnik“ koji neće biti u sastavu za prvenstvo.
Za mladića njegovog ponosa i talenta bio je to težak udarac. Ostati na tribinama dok saigrači istrčavaju na parket Mundobasketa trenutak je u kojem mnogi mladi sportisti klonu duhom.
Tri rečenice iz Sarajeva koje su promijenile sve
Vijest da je Mirza precrtan sa spiska brzo je stigla do Sarajeva. Dok su drugi analizirali selektorove taktičke zamisli, iz njegovog kluba – KK Bosna – odmah je upućen telegram u daleki Portoriko.
U njemu nije bilo ni ljutnje, ni optužbi, ni teških riječi na račun selektora. Stajale su samo tri kratke, ljudske rečenice koje najbolje oslikavaju kakva je porodična atmosfera vladala među sarajevskim Studentima:
„Ti si za nas najbolji na svijetu – STOP – Budi pametan, hrabar i dostojanstven – STOP – Mi te svi mnogo volimo – STOP.“
Od „prekobrojnog“ do prvaka Evrope i olimpijskog zlata
Mirza te riječi nikada do kraja života nije mogao zaboraviti. Taj telegram iz Sarajeva vratio mu je mir, samopouzdanje i snagu da nepravdu pretvori u čistu košarkašku magiju.
Već naredne, 1975. godine, na Evropskom prvenstvu u Beogradu osvojio je svoje prvo seniorsko zlato i bio proglašen najboljim sportistom Bosne i Hercegovine. A ono najljepše vratio je upravo svojoj Bosni – pet godina nakon portorikanske tuge, 5. aprila 1979. godine u Grenoblu, zajedno sa Žarkom Varajićem, Ratkom Radovanovićem i Bošom Tanjevićem popeo je sarajevske Studente na krov Evrope, donijevši prvi naslov klupskog prvaka Starog kontinenta u historiji jugoslovenske košarke.
I zato, kada se danas prisjećamo Kinđeta, ne pamtimo samo njegove poene, titule s Bosnom i Real Madridom ili olimpijsko zlato iz Moskve – pamtimo i taj telegram iz 1974. godine kao vječni podsjetnik da velikog igrača stvaraju talenat i rad, ali ga u teškim trenucima čuvaju ljubav i povjerenje njegovog kluba.
V.B.
