Kada bih pokušao na papir predočiti turbulentan životni put i težinu snova jednog profesionalnog košarkaša i prodrijeti duboko u sve strahove i poraze koji ga manijakalno tjeraju naprijed ka vlastitom savršenstvu, ostao bih, nedorečen, negdje na pola puta izmedju blještave iluzije i surove istine.
Papir trpi sve, ali teško je riječima dočarati sve te neprospavne noći u kojima igrač bdije od želje za uspjehom dok niže godine mukotrpnih treninga i obimnih odricanja na svom jasno preciziranom putu prema zvijezdama. Profesionalni sportista, u mitskoj borbi sa samim sobom, doživljava stvari mnogo emotivnije od prosječnog čovjeka, dok srce i um pulsiraju bjesomučno brzo u potrazi za toliko željenim trenucima ponosa i sportske slave. Ne postoji to slovo koje bi ukrasilo papir, a da vjerodostojno opiše tu borbu sa svim tim unutrašnjim demonima. Uostalom, ova priča je suštinski drugačija, jer je, iako zvuči nevjerovatno, mnogo više od toga. Ovo je priča o okrutnoj sportskoj sudbini koja nam pred očima pokušava otuđiti jednu inspirativnu sportsku priču, vanserijski talenat i spektakularnu karijeru… Priča o borbi jednog čovjeka koji prima te udarce sa podsmjehom, ne gubi vjeru i odbija da položi oružje.
Odrastajući u Englewoodu, nadaleko i naširoko ozloglašenom južnom dijelu Chicaga, Derrick Martel Rose se svakodnevno borio sa surovom svakodnevnicom američkih ulica, koračajući kroz život bez oca, pod budnim okom samohrane majke Brende i tri starija brata.
Milion puta ispričana priča o košarci, kao jedinom izlazu iz okrutnog svijeta siromaštva i kriminala, i ovaj put je zasjala kao zvijezda vodilja, dok je Derrick gradio svu silinu svog karaktera i raskoš svog talenta na košarkaškim igralištima legendarnog Murray Parka. Miris asfalta, zvuk parajuće željezne mrežice i nadasve poseban osjećaj prašnjave lopte koja klizi po prstima, rodili su neprevaziđenu strast i ljubav prema košarci i motivaciju za velikim sportskim uspjehom koji mu je, činilo se, oduvijek bio suđen.
Ipak, koliko god da je opasno i problematično bilo njihovo okruženje, Derrick i njegova braća nikada nisu bili prepušteni sebi.
‘’Majka bi izašla na cestu i vukla bi nas kući, kada bi čula da smo upali u nevolju’’, rekao je u jednom intervjua za Sports Illustrated .
‘’Čak bi i dileri, vidjevši da dolazi u njihovom pravcu, prestali prodavati drogu i pomagali joj da nas pronađe’’.
Uz majku Brendu, kao najveći životni uzor i tri starijia brata Reggieja, Dwaynea i Allana, raskoš Derrickov talenta je do kraja osmog razreda osnovne škole postao toliko očigledan da su majka i braća, u strahu od loših i negativnih utjecaja, izgradili svojevrsni zid oko najmladjeg člana svoje porodice. Prepoznatljiv i nadasve strastven stil igre privukli su pažnju mnogih koji se vrte oko sporta iz sasvim pogrešnih razloga. Usput, poučna priča o usponu i padu jednog jako talentovanog sugrađanina, legendarnog srednjoškolskog igrača Ronnie Fieldsa, služila je kao oprez i kao motivacija da se mladi Derrick zaštiti od svake moguće potencijalne opasnosti.
Školu sa prestižnim košarkaškim programom upisuje 2003. godine, Chicago’s Simeone Academy, gdje je, u četiri godine koliko je proveo tamo, izgradio reputaciju jednog od najboljih srednjoškolskih igrača u Americi. U završnoj godini, uz statistiku od 33 pobjede i samo 2 poraza, drugu uzastopnu titulu prvaka američke savezne države Illinois i prosjek od 25,2 poena(9,1 asistencija) po utakmici, trijumfalno je stigao na veliku nacionalnu scenu, postavši ogromna želja većine vodećih sveučilišnih programa u Sjedinjenim američkim državama.
Za mladog igrača koji ima aspiracije za kvalitetno košarkaško sazrijevanje izabrati odgovarajući sveučilišni košarkaški program zna biti mukotrpan proces koji često rezultira lošim izborom i višemjesečnom adaptacijom na novu sredinu. Derrick Rose je napravio sjajan potez izabravši sveučilište u Memphisu koje je izgradilo jedan kvalitetan program pod budnim okom poznatog koledž stručnjaka Johna Caliparija i pomoćnog trenera Roda Stricklanda, dugogodišnjeg NBA veterana i legende njujorških betonskih igrališta. U godinu dana koliko je proveo u Memphisu, Derrick Rose predvodio je Tigerse do rekordne cifre od 38 pobjeda u prvenstvu, što je najviše u NCAA istoriji.
U finalnoj utakmici NCAA lige, Memphisa Tigersi su poraženi od odličnog Maria Chalmersa i njegovih Kansas Jayhawksa nakon produžetaka, unatoč još jednom kvalitetnom nastupu protagonista ove priče. (Nedugo poslije, kompletna sezona Memphis Tigersa je poništena zbog određenih neregularnosti prilikom Roseovog polaganja prijemnog ispita na koledž,takozvanog SAT testa). Nakon samo godinu dana u Memphisu, Rose se prijavio na draft, gdje su ga u junu 2008 godine, Chicago Bullsi, na opšte oduševljenje menadžmenta ekipe i grada Chicaga, birali kao prvi izbor. Nikada zaboravljena ljubav između Derricka Rosea i njegovog rodnog grada, trebala je dobiti jednu potpunu novu dimenziju, na najvećoj i najposebnijoj košarkaškoj sceni na svijetu. Rose je izabran da vrati Grad tutnjajućih bikova u sami centar košarkaških zbivanja i da posrnulog diva vrati tamo gdje ga je krajem 90- tih godina prošlog stoljeća, nakon decenije brutalne dominacije, svojim povlačenjem iz svijeta košarke ostavio najbolji košarkaš u istoriji sporta Michael Jeffrey Jordan.
U svojoj prvoj, rookie sezoni, Derrick nije imao ogromnih problema sa prilagođavanjem na vrhunske svjetske košarkaše i na jedan potpuno novi, vanzemaljski, momenat nepoznatog košarkaškog okruženja. Statisika od 16,8 poena i 6,3 asistencije, uz naznake nadolazeće posebnosti njegove igre, bila je dovoljna da Rose, po završetku regularnog djela sezone, ponese nagradu najboljeg mladog igrača godine (Rookie of the year). Kao nagrada za sjajnu sezonu, u playoffu je došao okršaj protiv aktuelnih NBA šampiona Boston Celticsa koji su u svojim redovima imali tri buduća Hall of Fame igrača: legendranog Kevina Garnetta, svestranog Paula Pierca i vjerovatno najboljeg čistog šutera u istoriji košarke Ray Allena.
U okršaju koji će ostati zapamćen kao možda i najuzbudljivija i najneizvjesnija serija u NBA play off istoriji (pobjeda Bostona u sedam utakmica, 4:3), Derrick Rose je u svom prvom zvaničnom play off nastupu, na nemoguće teškom gostovanju u TD Gardenu u Bostonu, vodio Bullse do pobjede od 105:103 ugradivši u pobjedu nadrealnih 36 poena, 11 asistencija i 4 skoka. Uz maestralnu igru, Rose je uspio izjednačiti rekord za postignuti broj poena igrača u prvoj NBA sezoni, kojeg je do tada, samo za sebe, čuvao neprevaziđeni Kareem Abdul Jabbar, još iz 1970. godine.
Dok je kompletna košarkaška javnost brujala o novoj mladoj zvijezdi, zadivljena njegovim akrobatskim polaganjima i spektakularnim zakucavanjima, ja, koji sam gledao tu utakmicu iz udobnosti svog doma ostao sam zapanjen govorom tijela ove mlade zvijezde. Agresivan, nesalomljiv, sveprisutan na oba kraja terena i apsolutno neselektivan u svojoj srčanosti, potpuno me oborio s nogu svojom strastvenom ulogom vođe, no look i alley up passovima za Joakima Noahu, šutevima s poludistance i suludom kontakt igrom sa ogromnom centarskom linijom Boston Celticsa. Te večeri sam postao veliki fan, Derricka Rosea, košarkaša i njegovog ogromnog i nadasve hrabrog sportskog srca.
U naredne tri sezone, Derrick Rose se kroz uspone i padove, razvio u jednog od najsvestranijih igrača na svijetu. Komplimenti su sipali sa svih strana, čak i od velikog Kobea Bryanta koji je, iako oprezno bira riječi kada govori o drugim igračima, postao iskren fan onoga što Rose svake večeri donosi na teren. Veliki košarkaški uspon kulminirao je u sezoni 2010-2011, kada je Derrick Rose postao najmlađi MVP u istoriji NBA lige (nagrada koja se dodjeljuje za najkorisnijeg igrača) sa svega 22 godine i 6 mjeseci. Sjajan omjer Chicago Bullsa od 62-20 poraza i Roseov prosjek od 25 poena, 7,7 asistencija i 4,1 skok po utakmici, bili su i više nego dovoljni da čak 113 glasača od ukupno 121, svoj glas za najkorisnijeg igrača lige da upravo njemu. Usput, uspio se pridružiti odabranom društvu od samo tri igrača koji su, od sezone 1972-1973, u toku godine uspjeli preći magičnu cifru od 2000 poena i 600 asistencija… Druga dva igrača su Michael Jordan i Lebron James!
Ipak, unatoč svim vanserijskim uspjesima, presudni momenat u formiranju mog iskrenog divljenja i ogromnog poštovanja prema ovoj mladoj superzvijezdi desio se na dodjeli MVP nagrade, pod budnim okom američke i svjetske košarkaške javnosti. Nakon što se pristojno i po već ustaljenom rasporedu zahvalio Bogu, NBA ligi, saigračima, trenerima i gradu Chicagu, ponizno se okrenuo prema svojoj majci Brendi koja je sjedila u prvom redu i već minutama brisala suze, rekavši joj sljedeće:
‘’Na kraju bih se zahvalio svojoj majci. Moje srce, razlog što igram na način na koji igram. Znajući za sve one dane kada se nisam osjećao dobro, nisam htio trenirati i kada mi je bilo teško, prisjetim se nje kako me budila i išla na posao kako bi osigurala da budem dobro.To su bili teški dani. Sada moji dani ne bi trebali biti teški jer radim ono što volim, a to je igranje košarke. Ti si me tjerala da idem dalje. Volim te i toliko sam sretan što te imam u životu’’.
U svijetu polugotovih, hibridnih, ljudskih i sportskih proizvoda gdje je iskrena emocija znak slabosti, a iskreno i toplo ljudsko polako postaje predmet podsmjeha i rijetkost, poput neke praistorijske umjetnine, Derrick Rose je jedva suzdržavajući suze, govorio svojoj majci koliko je voli. Isti onaj strastveni, agresivni, manijakalno kompetitvni košarkaš Derrick Rose. Sada skroman, ponizan, prizemljen i nadasve nježan prema najbitnijoj osobi u svom životu. Taj dan sam postao ogroman fan, Derricka Rosea, čovjeka, i njegove prelijepe i plemenite ljudske duše.
Bullsi su te godine ispali u finalu istočne konferencije, protiv supertima kojeg su svojim dolaskom James i Bosh oformili u Miamiju. Naredne godine, nakon štrajkom skraćene sezone, Bullsi su ponovo imali najbolji omjer na istoku, a Rose je odigrao samo 39 utakmica zbog raznoraznih povreda koji se ga usporile. Ipak , prosjek od 22 poena i 8 asistencija bio je dovoljan da dovede Bullse do omjera od 50 pobjeda i 16 poraza, za drugi uzastopni najbolji omjer u istočnoj konferenciji.
Onda, kada su svi očekivali da kao uragan zavlada ligom, kosmički točak sudbine se, kako se to obično dešava dobrim ljudima, otkotrljao se u sasvim suprotnom smjeru i zadao Roseu prvi u nizu od mnoštva udaraca koji su mu tako nepravedno stizali na vrata. U susretu prvog kruga play offa protiv Philadelphia 76ersa, Rose je poderao prednji križni ligament lijevog koljena i kao rezultat toga propustio kompletnu narednu NBA sezonu.
Od samog početka se znalo da ovakva vrsta povrede može imati strašne posljedice na igrača tipa Derricka Rosea, koji je oduvijek modelirao svoju igru na ogromnoj srčanosti, skočnosti, eksplozivnosti i strašnoj brzini, faktorima na koje ovakav tip povrede ostavlja najveći trag. Priče o tome kako više nikada neće biti isti nakon povratka na teren su se stidljivo provlačile cijelu godinu tokom njegovoh oporavka, a Derrick Rose je svakodnevno prolazio kroz višesatnu rehabilitaciju i sanjao povratak na teren.
Vidljivo oprezniji, vratio se početkom 2013-2014 NBA sezone i u prvoj domaćoj utakmici u United Centru u Chicagu, uspio je pogoditi šut za pobjedu protiv New York Knicksa. Zli jezici su postajali sve tiši, a Derrickova vjera u vlastito tjelo se polako vraćala. Onda se nož ponovo zabio u srce, krajem novembra 2013 godine, kada je na utakmici protiv Portlanda potrgao meniskus desnog koljena i nova, tek započeta NBA sezona, nakon samo desetak odigranih utakmica je za Derricka Rosea bila gotova.
Ovaj put, kolektivno otpisana i zaboravljena, kao da nikada nije ni bila tu, karijera Derricka Rosea je stavljena na smetljište NBA istorije, opjevana nekim tužnim pjesmama koje su govorile o tome koliko velik igrač je mogao da bude. Njegov rodni grad Chicago je jedini primao sve te silne udarce sa njim i zadržao vjeru. Demoni i sumnje su rasli i umirali i nakon još jednog uspješnog opravka kojeg su svi stavljali pod znak pitanja, Rose se priključio košarkaškoj reprezentaciji SAD-a koja je na svjetskom prvenstvu u Španiji, prošlog ljeta, suvereno osvojila titulu svjetskog prvaka.
Tijelo je bilo bolje, ali Derrick, od silnog opreza, jednostavno nije bio tu. Igre su mu bile neprepoznatljive, i tek ponekad, kada bi se oslobodio tog silnog grča i mentalnog pritiska, Rose bi pokazao svu raskoš svoje eksplozivnosti i pokazao svijetu da još apsolutno ništa nije i smije biti gotovo kada je on u pitanju.Njegov stav, njegov nastup i njegova kompletna igra su čisto srce. Za takvu vrstu strasti, košarkaš mora imati zdrava koljena. Derrick je znao da mora biti oprezniji.
Aktuelna NBA sezona je sezona u kojoj je Derrick Rose odigrao najviše utakmica još od 2010-2011. U 46 nastupa, Rose je, unatoč strašnoj istoriji ozljeda oba koljena, bilježio 18,4 poena i 5 asistencija i unatoč svemu, na trenutke je pokazivao da ponovo može biti među najboljima na svijetu. U februaru je ovaj divni momak, ponos svog grada i košarkaški maestro, ponovo potrgao meniskus desnog koljena. Umjesto da ga operiše kao prvi put, Rose je odlučio da operacijom odstrani oštećeni dio. Hirurg mu je rekao da će opravak poslije operacije trajati kraće, ali da će mu karijera isto tako dugoročno biti skraćena. Derrick je klimnuo glavom, jer zna da više nema vremena. Derrickovo vrijeme je sad, ovaj trenutak u njegovoj košrkaškoj vječnosti i pitanje je da li će ih biti više. Najnovije vijesti kažu da je Derrick nikad agresivniji na treninzima Chicago Bullsa. On zna da više ne može mnogo toga da sačuva, osim ponosa i časti. U jednom od posljednjih intervjua je izjavio da nikada neće odustati, koliko god to bilo mučno po njega, njegovu porodicu i njegove fanove.
April nam polako otvara vrata proljeća i bliži se još jedan ultra interesantni i, čini mi se, nikad izjednačeniji NBA playoff. Mašina se polako zahuktava a najveći svjetski košarkaški majstori se spremaju da za sebe i svoje ekipe otmu svu sportsku slavu.
Stoga, sljedeći put kada otvorite svoj omiljeni NBA portal da provjerite koliko trojki je pogodio Steph Curry i na kojem je uzastopnom triple double-u pomahnitali Russel Westbrook, pomolite se za D-Rosea jer on, koji uporno ustaje nakon svih okrutnih udaraca sudbine, je jedan od nas.
A ja ću čekati da pravda barem jednom, makar i slučajno, pobijedi na ovom svijetu i da se Derrick Martel Rose, ponos Englewooda i hrabro srce južnog Chicaga probudi iz svog sudbinom nametnutog sna i ispiše svoju priču, kako on želi da je završi… Jer dok su gubitnici tražili razloge poraza, srce šampiona je oduvijek tražilo načine da pobjedi. Derrick Rose je, unatoč svemu,upravo to… Pravi i istinski pobjednik!
DAMIR Husanović
Tekst objavljen u aprilu 2015. godine
