U vremenu kada je sve postalo sadržaj, a svako sebe vidi kao brend, sport je opasno počeo da liči na reklamu bez pokrića. Objave, bilbordi, slogani i najave „velikih projekata“ su svuda oko nas, ali ono što često izostaje jeste suština – svakodnevni, pošteni rad.
Trening nije fotografija nije motivaciona poruka ispod slike s loptom. Trening je znoj, ponavljanje i disciplina. To je dvorana u kojoj je zimi hladno, a ljeti zagušljivo. To su termini bez publike, bez kamera i bez aplauza. Upravo tamo, gdje nema reflektora, počinje da se gradi prava karijera.
Danas se prečesto pokušava preskočiti proces. Traže se rezultati bez rada, ugovori bez odgovornosti i priznanja bez temelja. Međutim, košarka, kao i svaki ozbiljan sport, ne prašta površnost. Teren pamti svaki propušteni trening, svaki preskočeni detalj i svaki trenutak u kojem je marketing bio važniji od rada.
Najbolji igrači nisu nastali na bilbordima. Najbolji timovi nisu izgrađeni kroz kampanje i najave. Najveće pobjede su planirane u tišini dvorane, u ranim jutarnjim i kasnim večernjim satima, kada je najlakše odustati. Tamo gdje trener viče jer mu je stalo i gdje igrač ostaje poslije treninga da pogodi još deset, dvadeset ili sto šuteva.
Marketing može prodati priču, ali samo trening stvara istinu. Na kraju se ne broje lajkovi, pregledi i objave. Broje se pobjede, a one se ne osvajaju na bilbordu, nego na terenu.
N.S.
