Piše: Nedim Salaharević 
Na pisanje ovog teksta ponukala me činjenica da sam “vrteći” kanale na TV-u vidio da se igra EP u košarci za žene. Šokirao sam se kako nisam imao pojma da se to uopšte igra, jer za većinu medija u našoj zemlji to nije bio nikakav događaj. Još više sam se šokirao kada sam saznao, od prijatelja, da BiH uopšte nema žensku košarkašku reprezentaciju.
Ženska košarka uvijek je bila jedan od vodećih sportova na našim prostorima. Razlog njenog liderstva u našem sportskom miljeu su bili vrhunski rezultati koji su proisticali iz nepresušnog vrela talenata koje su se rađale u našoj zemlji. Odličan stručan i sistematski rad stručnjaka pravio je evropske i svjetske zvijezde od naših talentovanih košarkašica. Svako manje mjesto imalo je žensku košarkašku ekipu, to su bile prave male fabrike za proizvodnju talentiranih košarkašica koje su odlazile u košarkaške centre i čiji se talenat tamo pretvarao u kvalitet.
Krajem osamdesetih godina osovinu ženske košarkaške reprezentacije bivše države činile su igračice iz Bosne i Hercegovine. Ono što se dogodilo s početkom proljeća 1989. godine je našu žensku košarku zabetoniralo, za sva vremena, u sami vrh našeg sporta. Tog 20. marta tuzlansko Jedinstvo-Aida postalo je prvak Evrope kada je u italijanskoj Firenci savladalo tadašnjeg giganta ekipu Primigija rezultatom 74:70. Bila je tada Evropa pod nogama tuzlanskih košarkašica. Po ulicama i mahalama cvjetali su koševi ko behar u proljeće, a djeca igrajući basketa su spominjali svaki potez Raze protiv Primigija. Imala je tad Bosna najbolje košarkašice u Evropi i najbolju košarkašku publiku na svijetu (nedavno mi je jedan trener rekao da nikada, ni prije ni poslije, na utakmici kadetskog prvenstva Evrope nije bilo više ljudi nego u Tuzli 1985. godine).
U najtežem nevremenu naše države, naše košarkašice bile su bosansko sunce. Zlatno sunce što nas je obasjalo 1993. godine na MI u Monpeljeu. Znao je svijet te 1993. godine za najbolju igračicu svijeta za našu Razu, a preko Raze je upozno i Bosnu. Raza, Tima, Vesna, Mara, Naida, Rankica… pokazale su Evropi da život nije ubijen u Bosni. S dolaskom mira u našu domovinu naš ponos, naša repka, tone sve više i sve niže, i na kraju nestaje ni na mapi je više nema.
Istina, prije par godina Zoran Mikeš, veliki trener i entuzijasta, je pokušao da spasi “stvar”, ali sam nije mogao. Reprezentacija nije nestala što nemamo talenta, naprotiv, ovdje su se rađali i rađaće se talenti. Reprezentacije nema jer je država izdala one što su joj valjale najviše, kada je domovini bilo najteže. Prije nekoliko dana u Francuskoj je završeno EP za košarkašice. Nas tamo nije bilo ne što se nismo plasirali već što smo sami sebe eliminisali.
Zamislite državu Njemačku što ima svog Kaisera, a nema svog “elfa”, ili Brazil što ima Pelea, a nema svojih “karioka” ili možda Englesku kolijevku fudbala bez “gordon albiona”. Nezamislivo i nemoguće, ko god bi to zamislio budala bi bio. Međutim, ono što je u svijetu nezamislivo, kod nas je ostvarivo mi smo država koja ima svoju Razu a nema svoju “repku”.
Kad i danas kažeš Razija svijet kaže Bosnia.
