Postoji ona stara sportska izreka da se uspjeh ne mjeri potrošenim novcem, nego osvojenim trofejima. Ako je tako, onda je Partizan iza sebe ostavio sezonu koja se teško može nazvati uspješnom, bez obzira na to kako završilo finale ABA lige protiv Dubaija.
Jer činjenice su neumoljive.
U Srbiji je Partizan ove sezone tek treći klub.
Kup Radivoja Koraća osvojila je Crvena zvezda. Partizan je ispao od Mege u polufinalu. Prvenstvo Srbije osvojio je Spartak iz Subotice, a crno-bijeli su takmičenje završili porazom od FMP-a u polufinalu. Dakle, dva domaća trofeja otišla su drugim adresama. Na Partizanovu niti jedan.
Ostala je ABA liga kao posljednja prilika da se sezona spasi. Međutim, ni tamo Partizan nije favorit bez rezerve. Nasuprot njega stoji Dubai, klub koji ima prednost domaćeg terena. U dosadašnjih sedam međusobnih utakmica skor je 4:3 za Partizan, ali postoji zanimljiv detalj – gost nikada nije pobijedio. U finalnoj seriji to nije beznačajna statistika.
I zato se postavlja pitanje koje se sve glasnije čuje među navijačima Partizana: šta je zapravo donijela sportska politika Ostoje Mijailovića?
Milioni su potrošeni. Dovedena su zvučna imena. Zadržan je, pa otjeran Željko Obradović. Očekivanja su bila ogromna. A rezultat?
Za sada – ništa.
Još je zanimljivije ono što se dogodilo na završnom turniru KLS-a u Nišu. Partizan je u završnicu ušao sa prve pozicije, a onda pristao da polufinale protiv FMP-a igra u 16 sati. U terminu koji nema nikakve veze s ozbiljnom košarkom i u kojem tribine nisu mogle biti ni približno ispunjene onako kako bi bile u večernjim satima.
Može li iko zamisliti da bi na takav tretman pristao Nebojša Čović dok je vodio Crvenu zvezdu?
Ne može.
Može li iko zamisliti da bi Dragan Bokan dozvolio Budućnosti nešto slično?
Ne može.
Uostalom, Budućnost je ove sezone osvojila duplu krunu u Crnoj Gori i nijednog trenutka nije ostavljala utisak kluba koji ne zna šta želi.
A Partizan?
Partizan danas djeluje kao organizacija koja često reaguje umjesto da upravlja procesima.
Još jedan detalj dodatno pojačava osjećaj nejednakog tretmana. Već nekoliko završnih turnira Kupa Radivoja Koraća Partizan je igrao bez dana odmora između četvrtfinala i polufinala, dok je Crvena zvezda redovno imala slobodan dan. Da li je neko iz Partizana ikada ozbiljno otvorio to pitanje? Da li je klub zaštitio svoje interese onako kako to rade najveći evropski klubovi?
Odgovor se sam nameće.
Naravno, najlakše bi bilo sve svaliti na Željka Obradovića. Međutim, trener nije taj koji određuje strategiju kluba, vodi pregovore, postavlja prioritete i brani interese institucije. Za to postoji predsjednik.
A predsjednik Partizana moraće dati odgovore.
Ako ABA liga bude osvojena, sezona će dobiti kakav-takav spasilački pojas. Ako ne bude, ostat će zapisano da je jedan od najskupljih Partizanovih projekata završio bez trofeja i sa statusom treće ekipe Srbije.
A to je, za klub koji sebe vidi kao regionalnog giganta, poraz koji se ne može sakriti iza saopštenja, izgovora i velikih najava.
Jer na kraju, semafor i vitrina uvijek govore istinu.
A trenutno, ni jedan ni drugi ne idu u prilog Ostoji Mijailoviću.
