Joan Peñarroya je posljednjih sedmica počeo govoriti o svojoj budućnosti u Partizanu kao da iza sebe ima sezonu za udžbenike. Kao da ga evropski velikani zovu na telefon. Kao da je nešto osvojio.
A šta je zapravo uradio?
U Euroligi je završio na 15. mjestu. Daleko od play-ina, još dalje od play-offa. Partizan je u sezonu ušao s budžetom koji većina evropskih klubova može samo sanjati, a završio ju je među ekipama koje su prve ispale iz svih ozbiljnih kalkulacija.
U Kupu Radivoja Koraća izgubio je finale od najvećeg rivala. U domaćem prvenstvu ispao je u polufinalu od FMP-a, kluba koji ima višestruko manji budžet i neuporedivo manje ambicije.
Dakle, tri takmičenja, dvije blamaže i jedno debelo razočaranje.
Ostala mu je ABA liga.
Posljednja prilika da sezona ne završi kao potpuni promašaj.
Ali ni tu stvari nisu jednostavne. U finalu čeka Dubai, ekipa koja ima prednost domaćeg terena, ozbiljan roster i dovoljno kvaliteta da Partizanu napravi još jedan bolan rez u ionako klimavoj sezoni.
Zato je pomalo neobično slušati priče o tome hoće li Peñarroya ostati u Partizanu ili otići negdje drugo. Kao da je pitanje njegovog ostanka najveći problem.
Nije.
Pitanje je šta je iza njega ostalo.
Za sada – ništa.
Nema trofeja. Nema evropskog rezultata. Nema domaće dominacije. Nema ni opravdanja koja mogu sakriti činjenicu da je Partizan s ovakvim ulaganjima morao dobiti mnogo više.
Možda će ABA liga promijeniti narativ. Trofeji često popravljaju i loše utiske.
Ali ako Dubai podigne pehar, sezona Joana Peñarroye ostat će upamćena kao sezona velikih očekivanja i malih rezultata.
A cijena koju je sam sebi počeo dizati biće samo još jedan dokaz da se u sportu reputacija ne gradi izjavama, nego pobjedama. Trofejima.
Njih za sada nema.
E.Sk
