U košarci, kao i u životu, postoje stvari koje se ne mogu preskočiti. Niko ne može završiti srednju školu ako prethodno nije naučio čitati i pisati. Ista je stvar i s košarkom. Igrač ne može doći do juniorskog uzrasta, a da na terenu ne zna „napisati“ osnovna košarkaška slova.
Škola košarke je temelj svega. Ona nije samo mjesto na kojem djeca prvi put uzimaju loptu u ruke, uče voditi je, šutirati i postizati koševe. To je period u kojem se stvaraju osnove budućeg igrača, razvijaju koordinacija, motorika, osjećaj za prostor, razumijevanje igre, tehnika i, što je možda najvažnije, ljubav prema košarci.
Upravo u tom uzrastu treneri imaju najveću odgovornost. Nije najvažnije koliko će dječak ili djevojčica postići poena na turniru, koliko će utakmica pobijediti ili hoće li njihova ekipa osvojiti medalju. Mnogo je važnije šta će naučiti i kakav će igrač postati za pet ili deset godina.
Nažalost, u našem košarkaškom okruženju često se susrećemo s drugačijim pristupom. Rezultat u mlađim kategorijama nerijetko postaje važniji od razvoja igrača. Djeca se prerano dijele na one koji su „talentovani“ i one koji navodno nisu, pojedinci dobijaju privilegije, a osnove košarkaške igre ostaju nedovoljno savladane.
A onda dođe juniorski uzrast i nastane problem.
Igrač koji je godinama trenirao, igrao prvenstva i učestvovao na turnirima odjednom se suočava s činjenicom da ne vlada osnovnim elementima igre. Ne zna pravilno postaviti blok, nema kontrolu lopte pod pritiskom, ne razumije kretanje bez lopte, ne prepoznaje situacije u odbrani ili ne zna donijeti pravu odluku u igri dva na dva.
Drugim riječima, stigao je do višeg razreda, a nije savladao gradivo iz osnovne škole.
Naravno, nije svaki dječak koji trenira košarku predodređen da postane profesionalac. To nikada nije ni bio cilj kvalitetne škole košarke. Cilj je svakom djetetu pružiti priliku da nauči košarku, razvije svoje sposobnosti i dostigne maksimum svojih mogućnosti.
Ali ako govorimo o stvaranju igrača, onda nema prečica. Ne može se nadoknaditi deset godina pogrešnog rada u nekoliko mjeseci juniorskog treninga. Trener u juniorskoj kategoriji ne bi trebao učiti igrača kako se pravilno vodi lopta ili kako se postavlja osnovni blok. To bi već trebalo biti usvojeno znanje. Juniorski uzrast treba biti nadogradnja, a ne pokušaj spašavanja propuštenog gradiva.
Zato je potrebno vratiti važnost školama košarke i ljudima koji rade s najmlađima. Njihov posao možda nije uvijek medijski atraktivan, ne donosi trofeje preko noći i ne puni naslovnice, ali upravo oni postavljaju temelje budućnosti svakog kluba i bh. košarke u cjelini.
Jer kvalitetan košarkaš ne postaje se u juniorima. U juniorima se samo vidi koliko je kvalitetno urađen posao u osnovnoj školi.
A ako dijete do juniorskog uzrasta nije naučilo košarkašku abecedu ili azbuku teško je očekivati da će jednog dana napisati veliku košarkašku priču.
Poenta je da je juniorska selekcija viza za seniorski pogon.
N.S.
