Pogledi braće Salaharević, devetnaestogodišnjeg Edina i trinaestogodišnjeg Nedima, posljednji put su se sreli 13. septembra 1992. godine. Tog kobnog dana, paravojne srpske jedinice sastavljene isključivo od dojučerašnjih komšija, odvele su Edina i njegovog oca Muhameda u zloglasni logor Sušica. Nedim i majka Hatidža su preko Kladnja prognani u Tuzlu.
Danas se navršavaju tačno 34 godine od tog septembarskog dana kada je brutalno ugašena sreća jedne od najuglednijih vlaseničkih porodica.
Nada da je Edin živ tinjala je godinama, ali se ugasila 2009. kada su njegovi posmrtni ostaci konačno identifikovani. Edin Salaharević bio je vanserijski košarkaški dragulj, član legendarne juniorske šampionske generacije Sloboda Dite koja je u martu 1992. osvojila titulu prvaka Jugoslavije, igrajući rame uz rame s Damirom Mulaomerovićem, Asimom Paščanovićem, Edinom Delićem i Vladimirom Vukičevićem. Zlikovci su ugasili karijeru i život momka pred kojim su stajali evropski košarkaški vrhovi.
Posljednji zagrljaj pred logorom
„Ta septembarska sunčana nedjelja najmračniji je dan u životu moje majke i mene. Taj dan na najgori mogući način ubijena je naša porodična sreća. Slike tog dana su pečati mog života. Edina sam čvrsto zagrlio pred logorom, a on mi, kao stariji, reče: ‘Nemoj se brinuti, pustit će nas za dan ili dva’. Zagrlio sam ga u nadi da će se komšije smilovati kad vide dječiji zagrljaj i da će ga pustiti. Zlikovci su me, uz psovke balijske majke i uperene puške, odvojili od brata. Edin ostaje ispred logora, u bijelim patikama i donjem dijelu Slobodine trenerke, maše nam dok ga odvode. To je naša posljednja slika“, sjeća se Nedim Salaharević, koji je tada imao tek 13 i po godina.
U logoru je ostavljen i otac Muhamed, čovjek koji, kako svjedoče svi koji su ga znali, ni mrava u životu nije zgazio. Pred logorom je očinski poljubio Nedima i šapnuo mu na uho: „Slušaj mamu“.
„Tada sam u očima svog oca prvi put vidio suze. Majka je dugo gledala prema njima i uspjela reći samo: ‘Ostaviše mog Edina’. Prošle su 34 godine otkako su me zlikovci zauvijek rastavili od oca i brata, ali to je urezano kao da se dešava u ovom trenutku. Ta je nedjelja u svakom danu mog života.“
„Ne nedostaje mi košarkaš, nedostaje mi brat“
Za više od tri decenije, priča Nedim, nije svanulo jutro a da nije pomislio na oca i brata.
„Navijali smo za splitski Hajduk, radovali se pobjedama, tugovali zbog poraza. Edin jeste bio vrhunski talenat kojem su predviđali blistavu karijeru, ali meni Edin ne nedostaje kao veliki košarkaš. Meni nedostaje kao brat, kao dio moga srca, duše i života. Za savjet, za osmijeh, za običan razgovor.“
Za monstruozne zločine nad vlaseničkim Bošnjacima u Hagu i pred Sudom BiH osuđeni su Dragan Nikolić Jenki, Predrag Bastah Car i Goran Višković Vjetar. Mnogi drugi egzekutori i danas slobodno šetaju, a među njima i neposredne ubice tuzlanskog košarkaškog bisera.
„Osuđeni zlikovci su samo dio mašinerije mučke smrti mojih najmilijih. Vlasenički Srbi dobro znaju njihova imena, jer su zločinci članovi njihovih porodica. Niti jedan Srbin iz Vlasenice nije se javno ogradio od počinjenih zločina. U ljeto 1992. godine niko nam nije pružio ni gram nade da ćemo preživjeti taj pakao“, naglašava Nedim, koji je bio ključni svjedok na suđenju Predragu Bastahu, osuđenom na 22 godine robije.
Upravo je Bastah namjeravao ubiti i samog Nedima pod izgovorom da će „za dvije godine postati Alijin vojnik“, a dječaka je u posljednji čas poštedio jedan pripadnik paravojnih formacija rekavši: „Pusti ga, on je još dete“. Nedim je tako ostao jedini preživjeli muški član jedne od najuglednijih familija u Vlasenici.
Bol koja ne jenjava
„Majka i ja vrijeme računamo prije i poslije 13. septembra 1992. Težak je svaki Bajram, svaka baklava koju je Edin volio. Teške su Nove godine koje smo dočekivali na okupu. Težak je 21. april, dan Edinove dženaze. Očeve posmrtne ostatke još uvijek tražim, kosti mu nismo našli. Ipak, najteži je 15. maj, dan kada se moj brat rodio. Ne mogu opisati tu prazninu i tjeskobu, niti kako taj dan pogledam u oči svoje majke Hatidže, hrabre žene shrvane vječnim bolom.“
U rodnu Vlasenicu, gdje još stoji porodična kuća i avlija, Nedim i majka odlaze na Dan šehida. Posjete Edinov mezar na šehidskom mezarju Rakita, prouče Fatihu i Jasin. Mezar se nalazi stotinjak metara od betonskog igrališta na kojem je Edin napravio prve košarkaške korake i zakucao prve lopte, podno uzvišenja Viselac iznad kojeg se nebo plavi onako kako je mladi šampion volio govoriti – „kao nigdje drugo“.
„Vlasenica je danas mjesto u kojem su zločinci postali ugledni građani, a ‘ugled’ su sticali mučenjem u Sušici, silovanjima i paljenjem mahala. Za takvu ‘hrabrost’ među mnogima i danas imaju status heroja. To je slika današnjice protiv koje se borimo istinom i sjećanjem koje nikada neće izblijediti“, zaključuje Nedim Salaharević.
E.Sk
