HomeKomentarDjeca treniraju u najboljim patikama, ali nemaju šuta, driblinga...

Djeca treniraju u najboljim patikama, ali nemaju šuta, driblinga…

Nekada su djeca na košarkaške terene dolazila u starim patikama, izblijedjelim majicama, bez skupih dresova i moderne opreme. Ali imala su ono što se danas sve teže pronalazi – loptu, beton, koš i neizmjernu želju da igraju.

Danas je slika drugačija. Djeca imaju najbolje patike, originalne dresove, kvalitetne lopte, moderne terene, telefone na kojima mogu gledati poteze najvećih košarkaških majstora svijeta. Imaju pristup svemu onome što su nekadašnji klinci mogli samo sanjati. Međutim, kada se lopta spusti na parket, često nedostaje ono najvažnije – dribling, šut, osjećaj za igru, kreativnost i hrabrost da se preuzme odgovornost.

Ne može se sve svesti na djecu. Vrijeme se promijenilo, način odrastanja je drugačiji, a ulice i improvizovani tereni više nisu ono što su nekada bili. Nekada se košarka igrala satima, bez trenera, bez roditelja koji mjere svaki potez i bez nekoga ko će zaustaviti igru nakon dvije greške. Igralo se dok se ne nauči. Dok se ne pogodi deset zaredom. Dok se ne prođe protivnik. Dok ne zaboli ruka od šutiranja.

Danas se često od prvog treninga traži rezultat. Dijete mora biti dio sistema, mora slušati upute, mora igrati određenu poziciju, mora razmišljati o taktici. Sve to ima svoje mjesto, ali ko će ga naučiti da voli loptu? Ko će mu dati slobodu da pogriješi, da pokuša dribling koji nije vidio na treningu, da šutira sa osam metara, da sam pronađe način kako da pobijedi protivnika?

Dribling se ne uči samo kroz ponavljanje vježbi u dvorani. Šut ne nastaje samo na organizovanom treningu. Košarkaški osjećaj, samopouzdanje i kreativnost često se rađaju u igri jedan na jedan, tri na tri, na školskom igralištu, na betonu, u situacijama u kojima nema trenera da kaže šta treba uraditi. Tu dijete mora samo pronaći rješenje.

Možda je upravo to problem današnje košarke. Previše organizacije, a premalo slobodne igre. Previše očekivanja, a premalo prostora za individualni razvoj. Previše gledanja velikih igrača na ekranima, a premalo pokušaja da se njihove vještine ponove na terenu.

Patike neće napraviti igrača. Dres neće naučiti dijete da vodi loptu. Najmodernija lopta neće sama pronaći put kroz obruč. To mogu samo rad, ponavljanje, želja, karakter i vrijeme provedeno na terenu.

Treneri imaju ogromnu odgovornost, ali ne mogu sve. Roditelji također. Klubovi mogu napraviti odlične uslove, ali ne mogu umjesto djeteta uzeti loptu i šutirati stotine puta dnevno.

Zato možda nije najvažnije pitanje kakvu opremu djeca danas imaju. Mnogo je važnije koliko vremena provode s loptom, koliko puta pokušaju, koliko puta pogriješe i koliko puta nakon greške ponovo krenu.

Jer košarka se ne stvara u najskupljim patikama. Košarka se stvara na terenu.

A talenat? Talenat bez driblinga, bez šuta, bez osjećaja i bez rada ostaje samo lijepa priča o tome šta je neko mogao biti.

Možda nam danas ne nedostaje opreme. Možda nam nedostaje beton, sloboda i ona stara navika da dijete uzme loptu, izađe na teren i ne vraća se kući dok ne nauči nešto novo.

Najbolje patike nikada nisu garantovale najboljeg igrača. Ali hiljade sati s loptom jesu proizvodile košarkaše.

N.S.



Uz PayPal sa nekoliko klikova na siguran način možete podržati naš rad. E-mail za donacije putem PayPal-a je skokic.e@gmail.com

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije