Nakon što se bivši predsjednik KK Bosna Dubravko Barbarić oglasio na svom Facebook profilu, otvoreno i poimenično targetirajući aktuelnog prvog čovjeka kluba Nihada Selimovića, sarajevska košarkaška scena dobila je novu, žestoku rundu javnih obračuna.
Barbarićeva teza o „političkom instaliranju“ nove uprave i tobožnjem „neuspjehu“ aktuelnog projekta zahtijeva hladnu, hirurški preciznu analizu činjenica, papira i stanja na terenu – jer selektivno pamćenje u sportu nikome nije donijelo dobro.
Ko o čemu, politički funkcioner o „nepolitičnosti“
Barbarić prvi put direktno proziva Selimovića aludirajući na političko zaleđe. Međutim, činjenice govore suprotno: Nihad Selimović nikada nije bio član nijedne političke stranke.
S druge strane, sam Dubravko Barbarić politički je i te kako definisan kao član Demokratske fronte (DF), uz dobro poznate i legitimne poslovne relacije s različitim vladajućim strukturama u oba bh. entiteta radi očuvanja privatnog biznisa. Licemjerno je, stoga, docirati o „političkom imenovanju po instrukcijama kantonalnog ministra Kenana Magode“, a prešutjeti vlastiti politički pedigre i zaboraviti da je u njegovom mandatu klub nosio ime „Bosna Visit Sarajevo“ i “Bosna BH Telecom”, projekat direktno naslonjen na javna, kantonalna sredstva.
Privatizacija kluba u jednom licu: Gdje nestadoše Bradić i Avdagić?
Ključno pitanje Barbarićeve ere jeste: je li Bosna u njegovo vrijeme uopšte imala funkcionalnu upravu ili je bila svedena na privatno preduzeće jednog lica?
Javnost nikada nije dobila odgovor zašto su i kako preko noći iz kluba sklonjeni i otišli Almir Bradić i Ajla Avdagić – ljudi koji su stajali na braniku imena „Bosna Meridianbet“ u vremenima kada se spašavao goli opstanak i obraz nekadašnjeg kontinentalnog šampiona. Operativni aparat sveo se na svega jedno ime – Zehrinu Alispahić. Kada jedan čovjek donosi sve odluke, onda mora preuzeti i kompletnu odgovornost za ono što ostavlja iza sebe.
Zatečeno stanje: Nula igrača, nula ugovora i neprijavljena ABA liga
Najopasnija teza koju Barbarić plasira jeste bajka o „finansijskoj reputaciji i stabilnosti“. O tome će sud dati isključivo zvanični revizorski izvještaji, pečati i bankovni izvodi, a ne objave na društvenim mrežama. Posebno jer demanti njegovih tvrdnji o „redovnim isplatama“ stiže direktno od igrača kojima su plate i te kako kasnile.
No, sportski dio ostavštine još je porazniji: Barbarićevim odlaskom klub nije bio formalno prijavljen za ABA ligu, a u svlačionici nije ostao niti jedan jedini igrač pod ugovorom! Kakav se to scenario pripremao za Bosnu? Gašenje? Odustajanje od regije?
Ova „politički prozvana“ uprava je za svega nekoliko sedmica uradila nemoguće: formirala kompletan igrački roster, dovela renomiranog stručnjaka Darija Gjergju, osigurala učešće u ABA ligi i izborila plasman u BKT EuroCup.
O kakvom „neuspjehu“ Barbarić govori?
Barbarićeva konstrukcija o „traženju načina umjesto izgovora za neuspjeh“ graniči s apsurdom kada se pogledaju semafori širom Evrope:
-
Bosna protiv euroligaškog giganta Partizana nije doživjela debakl od 40 razlike, već je bila konkurentna.
-
U EuroCupu je igrala egal mečeve na jednu loptu protiv Lietkabelisa i PAOK-a.
-
Srušen je višemilionski Bahčešehir, glavni favorit za trofej EuroCupa i ulazak u Euroligu.
-
Pobijeđena je velika Roma usred Rima.
-
U ABA ligi upisane su tri pobjede na tri gostovanja.
Nazivati ovakav sportski povratak Bosne na veliku mapu „neuspjehom“ može samo onaj ko lične frustracije stavlja ispred klupskog rezultata.
Jedina tačka u kojoj je u pravu: Sindrom sarajevske publike
Jedina stavka u kojoj se s Barbarićem mora složiti jeste hronični problem posjete. Dvorana je bila poluprazna u njegovo vrijeme, a zjapi nepopunjena i danas pod Selimovićem.
Sarajevo decenijama pati od mita o „gradu košarke“ koji se hrani nostalgijom iz 1979. godine i rijetkim ekscesima poput 13.000 ljudi u Zetri protiv Jugoplastike. Bosna je svoje najveće klupske dane u ligi bivše države igrala u kultnoj Maloj dvorani Skenderije. Umjesto promašene megalomanije sa Zetrom, možda je i tada i sada trebalo uložiti energiju u rekonstrukciju Skenderije – postaviti teleskopske tribine iza koševa, moderan parket i stvoriti akustični grotlo od 3.000 do 4.000 mjesta gdje bi se stvorio pravi domaći pritisak.
Jer ma koliko se trudili i Barbarić jučer i Selimović danas, bolna istina ostaje ista: sarajevska sportska publika, uspavana i naviknuta na komfor, ne prepoznaje niti cijeni evropski nivo koji joj se servira na dlanu.
E.S.
