Bosna i Hercegovina danas ima veliki broj košarkaških klubova, takmičenja, škola košarke i različitih sportskih projekata. Na prvi pogled, reklo bi se da je domaća košarka u dobrom položaju kada je riječ o infrastrukturi za razvoj mladih igrača. Međutim, stvarnost je često potpuno drugačija.
Nikada nije bilo jednostavnije osnovati košarkaški klub. Dovoljno je okupiti nekoliko entuzijasta, pronaći termin u dvorani, registrovati udruženje i prijaviti ekipu za određeni rang takmičenja. Tako iz godine u godinu dobijamo nove klubove, nove projekte i nove ambicije.
Ali, koliko od tih klubova zaista proizvodi igrače?
Tu dolazimo do najvećeg problema bosanskohercegovačke košarke. Imamo sve više klubova, a sve manje prostora za sistemski i kvalitetan razvoj mladih košarkaša. Rezultati omladinskih selekcija često su u drugom planu, dok se mnogo više energije troši na seniorske ekipe, kratkoročne rezultate i borbu za opstanak u određenom rangu takmičenja.
Nije problem u tome što se osnivaju novi klubovi. Naprotiv, svaki klub koji želi raditi s djecom i razvijati košarku zaslužuje podršku. Problem nastaje kada klub postoji samo na papiru, kada je omladinska selekcija formalnost, a rad s mladima obaveza koju treba ispuniti kako bi se zadovoljili propozicijski uslovi.
Proizvesti kvalitetnog košarkaša mnogo je teže nego osnovati klub. Za to su potrebni stručni treneri, kvalitetni uslovi za rad, kontinuitet, strpljenje, ozbiljan plan i, prije svega, spremnost da se u mladog igrača ulaže godinama. Potrebno je prihvatiti da neće svako dijete postati profesionalac, ali da svako zaslužuje priliku za pravilan sportski razvoj.
Poseban problem predstavlja činjenica da se mladi igrači često prerano stavljaju u drugi plan. Umjesto da dobiju priliku, minute i povjerenje, nerijetko gledaju kako se prednost daje iskusnijim igračima od kojih se očekuje trenutni rezultat. Tako gubimo ono najvažnije – kontinuitet u stvaranju vlastitog igračkog kadra.
Klub ne bi trebalo mjeriti samo po tome u kojem rangu se takmiči njegov prvi tim, koliko je utakmica pobijedio ili koliko je trofeja osvojio. Jednako važan, možda i važniji pokazatelj, jeste broj mladih igrača koje je stvorio, koliko ih je dobilo priliku u seniorskoj košarci i koliko ih je napravilo iskorak u svojoj karijeri.
Naravno, za to nisu odgovorni samo klubovi. Svoj dio odgovornosti imaju i savezi, lokalne zajednice, škole, roditelji, ali i svi oni koji učestvuju u kreiranju sportskog sistema. Potrebna je strategija koja će razvoj mladih igrača staviti ispred pukog ispunjavanja takmičarskih obaveza.
Bosanskohercegovačka košarka ne treba samo nove klubove. Trebaju joj treneri koji će stvarati igrače, klubovi koji će imati strpljenja, sistemi koji će prepoznavati talenat i takmičenja u kojima će mladi imati stvarnu priliku.
Jer, na kraju, nije najveći uspjeh imati klub u svakom gradu. Najveći uspjeh je imati igrača kojeg je taj grad stvorio.
Nikad lakše osnovati klub, nikad teže proizvesti igrača. To je problem o kojem bosanskohercegovačka košarka mora mnogo ozbiljnije razgovarati.
N.S.
