Dvadesetčetiri sata poslije novi je dan i u narodu kažu – nova nafaka. Za dvadeset i četiri sata mnogo toga se dogodi. Ljudi pokažu lice, možda pravo, noć zamijeni dan, dan zamijeni noć.
Dvadesetčetiri sata poslije siguran sam da ne bih napisao tekst “Lončar bez ruke na srcu” jer sam prilikom pisanja prednost dao emocijama u odnosu na razum.
Šta uopšte znači ruka na srcu i da li je bitnija ruka na srcu od učinka na parketu. Dvadesetčetiri sata kasnije mislim da je ovo drugo.
Dvadesetčetiri sata kasnije mnogo mi je važnije što je Markus Lončar u reprezentaciji Bosne i Hrcegovine, što je došao i što u budućnosti možemo računati na njega.
Dvadesetčetiri sata kasnije pročitao sam i prepiske sa Markusom Lončarom, jednu ću i objaviti, u kojoj se vidi kako od 2015. i 2016. godine imamo fer i korektnu saradnju.
U potpunosti, dvadesetčetiri sata poslije, shvatam Markusa Lončara i vjerujem da mu je bilo teško. Bio sam grub, gotovo slijep, dao sam prednost emocijama u odnosu na razum.
Živ čovjek griješi. Ljudski je priznati grešku. Ja je priznajem javno i javno upućujem ispriku Markusu Lončaru u nadi da će je prihvatiti i da u budućnosti on i ja nećemo imati neraščišćenih stvari.
Smatram kako je to najmanje što mogu učiniti. Namjere, sigurno, nije bilo. Kao profesionalac nisam smio dopustiti emocijama da nadvladaju razum i to je greška.
Ovo nije posipanje pepelom, ali jeste neuobičajeno u novinarskoj praksi. Teško je naći autora/novinara koji će posegnuti za javnom isprikom. Meni to nikad nije bio problem. Svi smo od jutros napravili nekoliko grešaka. Moja, jučerašnja, imala je odijeka jer se bavim javnom riječju i zato učim novu lekciju.
Ovdje se obraćam isključivo Markusu Lončaru, a ne instituciji koja je na drugačiji način, jednim klikom ili pozivom, mogla riješiti problem da je htjela. Trebao im je Pedro!
Markusu Lončaru na kraju još jednom upućujem iskrenu ispriku i želim svako dobro u nastavku karijere.
Edin Skokić
