U zemlji u kojoj se često više priča o sudijama nego o koševima, o saopštenjima više nego o akcijama, o “krađama”, teorijama i nacionalnim rovovima više nego o sportu – Sloboda i Borac su ove sezone odigrali četiri utakmice koje su pokazale da košarka u Bosni i Hercegovini još uvijek ima obraz.
I možda je baš to najveća pobjeda ove sezone.
Ne rezultat. Ne tabela. Ne plasman. Nego način.
Četiri puta su igrali Tuzlaci i Banjalučani. Četiri puta egal. Četiri puta drama. Jedna utakmica otišla u produžetak. Dvije odlučivale sezonu. Jedna prvaka Lige 13, druga putnika u play-off. I nijednom – ama baš nijednom – nije bilo ružnog poteza.
Rezultati dovoljno govore:
Borac – Sloboda 57:63
Sloboda – Borac 78:79
Sloboda – Borac 84:89
Borac – Sloboda 60:62
Sve utakmice na jednu loptu. Sve utakmice pod tenzijom. Sve utakmice sa ogromnim ulogom.
Ona u Tuzli, 84:89 nakon produžetka, odlučivala je prvaka Lige 13. Borac je tada pokazao karakter i odnio veliku pobjedu iz Mejdana.
Ova posljednja u Banja Luci, 60:62, bila je utakmica “biti ili ne biti” za plasman u play-off. Sloboda je uzvratila i pokazala da ima srce, karakter i ono što mnogi danas nemaju – mirnu glavu kada je najteže.
I upravo tu dolazimo do suštine.
Ko je gledao sve četiri utakmice – a gledao sam ih sve četiri – zna kakve su to bile bitke. Muške odbrane. Kontakt na svakoj lopti. Potrošnja ogromna. Nema laganih poena. Nema disanja. Borac igra tvrdo. Sloboda još tvrđe. Svaki napad traje kao minuta života.
Ali u toj žestini nije bilo prljavštine.
Nije bilo udaranja ispod pojasa. Nije bilo unošenja u lice. Nije bilo glume, valjanja, teatralnosti, psovanja, “repova”, kuknjave po medijima ni saopštenja poslije utakmica.
Nije bilo ni onog našeg standardnog bosanskog folklora gdje se nakon poraza traži zavjera, a poslije pobjede poniženje protivnika.
Ništa.
Samo košarka.
Igrači su ginuli za dres, ali su poštovali protivnika. Mladi momci, vruće glave, puni adrenalina, a ponašali su se ozbiljnije od mnogih veterana i funkcionera koji godinama uništavaju bh. sport.
I publika je položila ispit.
Ni u Tuzli ni u Banja Luci nije bilo bezobrazluka sa tribina, iako su domaći gubili utakmice koje bole. A to su najteži porazi. Kada izgubiš kod kuće. Kada ti sezona visi o jednoj lopti.
Nije bilo mržnje.
I zato ove četiri utakmice vrijede više od mnogih finala.
Posebnu dimenziju cijeloj priči dali su treneri Marko Šćekić i Marko Trbić. Dva košarkaška stručnjaka koja su pokazala međusobni respekt i kulturu koju bh. sport odavno nije vidio dovoljno često. Bez predstava za kamere. Bez glumljenja šerifa. Bez cirkusa uz aut-liniju.
Samo rad.
I možda baš zato Sloboda i Borac danas djeluju kao dvije najzdravije priče domaće košarke.
U vremenu kada svi pričaju kako je bh. sport propao, kako nema sistema, kako nema publike, kako nema kvaliteta – ove četiri utakmice pokazale su da ipak ima nade.
Jer košarka nisu samo milioni, ABA liga, Euroliga i skupi rosteri.
Košarka je i kada se 40 minuta pobiješ sportski, pružiš ruku protivniku i odeš kući bez mržnje.
A Sloboda i Borac su upravo to pokazali.
Zato je njihov međusobni duel ove sezone bio mnogo više od borbe za prvo mjesto, play-off ili rezultat.
Bio je to rijedak trenutak u kojem je pobijedila – košarka.
