Bandažiranje skočnog zgloba je tehnika koja je potrebna svakom fizioterapeutu koji svoje profesionalne poslove obavlja u sportskom klubu.
Davne 1991. godine kao mladi terapeut počeo sam raditi u KK Sloboda Dita i tu tehniku nisam znao jer, jednostavno, nije se učila kroz školovanje. Kako tad, tako ni danas.
Prvi teoretski i praktični dio imao sam kod Senada Muminovića.
Prvi sat je bio odmah, na prvom večernjem treningu, oktobra ‘91 u našem Mejdanu. Za razliku od današnjeg sportskog tejpa, tada su se zglobovi bandažirali običnim zavojima i leukoplastom koji su se kupovali u gradskoj apoteci. Najveći problem je bio pocijepati ga prstima i sjećam se da sam dvije majice promijenio dok sam bandažirao samo jedan Senadov zglob. A on, strpljiv, kao da neće na trening, nego diše sa svakom mojom “osmicom”.
I tako, dan za danom, trening za treningom te godine dođosmo do polufinala play-offa u kojem smo poraženi od Partizana, predvođenog Željkom Obradovićem, koji je u toj sezoni postao i evropski prvak.
Sjajna sezona za momke Bore Đakovića u kojoj je Senad odigrao maestralno.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu u proljeće ‘92 raspršila je snove sjajne generacije. Senad Muminović je svoj stas, snagu, svu sportsku energiju i život stavio na raspolaganje Armiji Bosne i Hercegovine, bez odlaganja.
Izuzetnih fizičkih performansi ulijevao je sigurnost kad god bih ga vidio u maskirnoj uniformi. Treninzi su, tih ratnih godina bili sporadični i odvijali su se u ritmu, onako, kako bi ko od nas uspio doći sa ratišta i u situacijama kada je granatiranje grada bilo rjeđe.
Prvo košarkaško prvenstvo Bosne i Hercegovine se održalo u Sarajevu, maja 1994 godine.
U konkurenciji ekipa Zenice i Ćeske, pehar namjenjen prvom prvaku nezavisne države Bosne i Hercegovine visoko je podigao Senad Muminović.
O putu do Sarajeva, koji je obilovao zgodama i nezgodama, letu helikopterom od Zenice do Tarčina gdje smo proveli cijeli dan, o noćnom ulasku u Sarajevo i o tome ko je kroz tunel, u svom ruksaku u Sarajevo unio i dvije cigle ćemo neki drugi put.
Nastavak košarkaške ratne i post ratne priče iz Tuzle sve do okončanja igračke karijere zbog povrede predvodi igrač Sloboda Dite, reprezentativac Bosne i Hercegovine, demobilisani borac Armije Bosne i Hercegovine Senad, Sene, Muminović.
Motivisan glađu za koševima , pobjedom i željom za dobrim rezultatom uvijek je bio u prvom redu, za svoj klub, reprezentaciju, košarkašku publiku, za svoj narod, grad i državu Bosnu i Hercegovinu.
Košarkaškom je inficirao ko zna koliko mladih ljudi, a na desetine njih je kao trener i selektor razvijao u vrhunske igrače, reprezentativce BiH.
Sloboda Dita predvođena trenerom Željanom Pilavdžićem i kapitenom Senadom Muminovićem je predstavljala u to ratno vrijeme, svojevrsni, vanvremenski let na čijim bi krilima bježali u civilizaciju. Ti momci su nas, doslovno, držali duhovno živima. Iako su bili na energetskom minimumu, pothranjeni i iscrpljeni borbama za odbranu svog grada i države oni su hranili naša izgladnjela tijela i duše na izdisaju. Bili su svjetlo u mračnim i dugim noćima ratne Tuzle.
Vrtim ovih dana unazad kaleidoskop sjećanja na kojem, kao da se utrkuju, slike Nućinog autobusa preko blatnjavih puteva Milankovića i Vijake, dignutih pehara u punom Mejdanu, priprema po obroncima Konjuha i Zlače, svlačionica širom Evrope, ratnih utakmica reprezentacije i ćevapa kod Fehima u Berlinu.
Kapiten, Senad Muminović zadnjih mjeseci je opet bio u utakmici, samo je sada protivnik izbjegao fair play.
Danas je otišao čovjek, kapiten i trener koji nas je svojim igrama i borbama na više frontova držao živim i mentalno stabilnim u najtežim vremenima.
Senad nikad nije izdao nas, svoje Tuzlake. On to, jednostavno, nikad nije znao.
Odmori se, druže ❤️😔
Elvir Bijedić
