Tih, skroman, nenametljiv, a na parketu beskompromisan borac i saigrač na kojeg se svaki trener mogao osloniti. Košarkaš rodom iz Bileće sa prebivalištem u Trebinju, Draško Albijanić, stavio je tačku na izuzetno bogatu profesionalnu karijeru koja je trajala pune 22 godine.
Danas radi kao individualni trener, a u opširnom i otvorenom razgovoru za banjalučki „Glas Srpske“ evocirao je uspomene na više od dvije decenije provedene pod obručima, saradnju sa trenerskim velikanima Duškom Ivanovićem i Duškom Vujoševićem, te neobične sudbinske odluke koje su mu odredile životni put.
„Naigrao sam se košarke, nadavao se koševa i nemam nikakvu pomisao da mogu još. Dao sam maksimum. Hvala saigračima, kao i onim ljudima koji su pratili i prenosili moje partije. Bilo je to lijepo i uzbudljivo putovanje koje nosim za čitav život“, započinje Albijanić svoju priču.
Odluka o povlačenju: Bez „repova“ i žaljenja
Razmišljanja o završetku karijere počela su još u vrijeme pandemije koronavirusa, dok je nosio dres švajcarskog Veveya. Ipak, odlučio se vratiti na domaće parkete – nosio je dres tuzlanske Slobode, trebinjskog Leotara, te jednu sezonu odradio u Grčkoj.
„U Grčkoj sam bio u Atini, u klubu Proteas iz naselja Vula. To je bila sjajna akademija sa 600 polaznika i cilj nam je bio ulazak u drugu ligu, koja je tamo izuzetno praćena. Ušli smo u viši rang i vratio sam se kući. Već na početku te posljednje sezone u Leotaru odlučio sam da više neću igrati. Odigrao sam pred porodicom, prijateljima, kumovima… Bilo je teško ponovo tražiti motiv i osjetio sam da je vrijeme da prepustim mjesto mlađim momcima. Drago mi je što je i ta posljednja utakmica bila takmičarska. Nemam nikakvih ‘repova’ iza sebe, vrlo sam srećan i zadovoljan.“
Nesvakidašnji početak: Iz kafića direktno u prvi tim
Za razliku od većine profesionalaca, Albijanić je košarku počeo trenirati tek u trećem razredu srednje škole (2003. godine), preskočivši kompletne mlađe selekcije jer je iz rodne Bileće putovao u školu u Trebinje.
„Imao sam 205 centimetara i sa drugom iz razreda otišao sam u kafić da potražim Miodraga Šakotića, koji je radio u Leotaru. Prišao sam mu, predstavio se, rekao koliko sam visok i da bih volio trenirati. Rekao mi je da dođem na trening, a već iduće sedmice bio sam priključen prvom timu! Četvrti razred sam završio vanredno kako bih se potpuno posvetio košarci. Imao sam urođenu motoriku, brzo učio i stigao vršnjake. Već 2004. u prijateljskom meču protiv Ibona iz Nikšića igrala se peta četvrtina za mlađe, gdje sam ubacio 18 poena i bio najefikasniji.“
Uslijedio je 2007. prelazak u tuzlansku Slobodu, gdje su ga dočekali zemljaci iz Bileće – saigrač Milan Milošević i direktor Žarko Vujović. Planiran samo za Superligu, u Tuzli je ostao čak četiri sezone, nakon čega prelazi u banjalučki Borac kod trenera Drage Karalića, u ekipu sa Markom Jagodić-Kuridžom, Sinišom Kovačevićem i Nemanjom Vranješom.
Od titule u Rumuniji do duela sa Jokićem, Marjanovićem i Milutinovom
Prvi inostrani izazov bio je rumunski gigant Asesoft Ploiesti (2011. godine). Iako doveden u fazi podmlađivanja, tim je u plej-of ušao sa četvrte pozicije i potom ispisao historiju – osvojili su titulu sa savršenim omjerom 10-0 u doigravanju. Nakon kraćih epizoda u Piteštiju i Targu, kratko se vraća u mostarski Zrinjski, a potom stiže u čačanski Borac u nevjerovatno jaku Superligu Srbije.
„Želio sam da se okušam na tom nivou. Igrali smo protiv Nikole Jokića u Megi, Nikole Milutinova u Partizanu, Bobana Marjanovića u Zvezdi, Save Lešića, Petra Popovića… Za Jokića se već tada znalo kakav će igrač biti. On i Ratko Varda su bili centri Mege, a Vasa Micić je dirigovao igrom. To je bila ona sezona prekida zbog velikih poplava, ostao sam skoro četiri mjeseca u Čačku. Igrali smo produžetak sa Zvezdom, a protiv Partizana je Saša Pavlović riješio meč u finišu.“
Nakon nastupa za sjevernomakedonski Kožuv (polufinale Balkanske lige), stigao je u nikšićku Sutjesku kako bi igrao ABA ligu, odbivši tada unosan poziv litvanskog Lietkabelisa kako bi bio uz bolesnog oca i porodicu.
Šampionska Igokea i priznanje za najboljeg u Srpskoj
U redove Igokee stigao je 2016. godine, što mu je donijelo jednu od najuspješnijih klupskih sezona:
„Uzeli smo titulu u BiH potpuno dominantno, izgubivši samo jedan meč u finalu od Kaknja, a u ABA ligi smo završili kao peti. Nismo bili preskupa ekipa, ali smo imali nevjerovatnu hemiju koja traje i danas. Te godine sam proglašen za najboljeg košarkaša Republike Srpske u izboru ‘Glasa Srpske’, što mi je uz plasman među deset najboljih sportista najdraže individualno priznanje u karijeri.“
Data riječ preča od Bundeslige: Umjesto protiv Bayerna, otišao na Cetinje
Jedna od najupečatljivijih priča u Albijanićevoj karijeri vezana je za prelazak u cetinjski Lovćen:
„Bio sam u septembru bez kluba. Moj bivši saigrač Nikola Korać preuzeo je Lovćen i pozvao me sa predsjednikom Branom Martinovićem. Kako mi je auto bio na servisu, poslali su taksi po mene. Sjeli smo, dogovorili se i pružili ruku, bez potpisanog ugovora. Bukvalno sutradan zove me trener njemačkog prvoligaša Giessena, nudi odličan ugovor i mečeve protiv Bayerna, Albe i Bamberga! Brat me odvezao za Podgoricu, ponovo sam razgovarao sa Martinovićem i rekao: ‘Dogovorili smo se, dolazim na Cetinje’. Možda je to s profesionalne strane bila lošija odluka, ali sam održao datu riječ. Kasnije sam otišao u sarajevske Sparse, gdje sam upoznao današnju suprugu. Danas imamo dvije kćerkice i srećan brak. Ko zna šta bi bilo u životu da sam pogazio riječ i otišao u Njemačku.“
Rad sa Ivanovićem i Vujoševićem: Životne lekcije za sva vremena
Posebno poglavlje u Albijanićevoj karijeri predstavlja reprezentacija Bosne i Hercegovine, gdje je proveo tri puna ljeta sarađujući sa dvojicom trenerskih autoriteta – Duškom Ivanovićem i Duškom Vujoševićem.
-
O Dušku Ivanoviću:
„Ivanović je nevjerovatno zahtjevan, ali prije svega disciplinovan prema samom sebi. Kod njega nema vike, ali svi daju apsolutni maksimum. Ako je doručak u devet sati, on je do tada sat vremena džogirao, pročitao 50 stranica knjige i na trening stizao s nevjerovatnom energijom. Treninzi su bili brutalno iscrpljujući, ali meni to nije smetalo. Govorio nam je: ‘Šta se žalite? Zar mislite da je lako igrati za mene u klubu? Ovo u reprezentaciji je samo blaža verzija!’ Prebacio me tada na krilnog centra, fizički sam se fantastično adaptirao i siguran sam da bi mi karijera otišla u sasvim drugom pravcu da sam ostao s njim još godinu dana.“
-
O Dušku Vujoševiću:
„Vujošević je insistirao na svakom sitnom detalju, ali je igračima davao maksimalnu slobodu i ulivao ogromno povjerenje. Bila je to smjena generacija i on je mladim momcima poput Džanana Muse, Edina Atića i Amara Gegića dao ogroman vjetar u leđa. Tačno je sve što se priča – on je stvarao ljude. Dijelio je i knjige mlađima; ja kao najstariji nisam zadužio lektiru, ali Musa sigurno jeste. Od obojice sam naučio lekcije koje ne važe samo na parketu, nego za čitav život.“
Trenerska akademija: Put ka američkom koledžu
Nakon igračke penzije, Albijanić se posvetio individualnom razvoju mladih košarkaša kroz sopstvenu akademiju u Trebinju, a prva generacija već bilježi zapažene rezultate preko okeana:
„Radim uglavnom sa momcima koji su već u prvim timovima ili kucaju na njihova vrata. Posebno sam ponosan što su dvojica momaka sa kojima sam radio, Marko Marković i Lazar Milošević, već izborili odlazak na koledž u SAD. Dosta sam bilježio i učio tokom 22 godine karijere, a vrijeme će pokazati hoću li se u potpunosti posvetiti samostalnom trenerskom pozivu“, zaključio je Albijanić.
Milan Zubović / Glas Srpske
