Košarkaške lekcije odavno je podijelio, sad je red na životne. Rijetko kad se oglašava o vansportskim temama, tek ponekad se „otvori“, priča onome što se dešava van parketa, a tamo je Željko Obradović, kako sam za sebe kaže, prije svega – čovjek.
Čovjek koji neprestano uči. Bez obzira što bi mnogi mogli, htjeli ili trebalo od njega. Kaže da na vrhu opstaje samo zahavljujući činjenici da nije uljuljkan na lovorikama sportskih uspjeha. A nakupilo ih se. Čak devet titula prvaka Evrope. Posljednja je stigla ovog maja u Istanbulu, na istom mjestu gdje je osvojio i prvu, s Partizanom.
„Taj čovjek (vrijeme kad je počinjao trenersku karijeru, op. au) i ovaj danas su nebo i zemlja. Kad me ljudi pitaju da li sam se promijenio, odgovaram „naravno da jesem“, jer se samo glup čovek ne mijenja. Vjerujem i dan-danas da mogu i moram da budem bolji. Kad sam postao trener Partizana nisam spavao tri mjeseca, jer sam se plašio pitanja igrača. Autoritet je – znanje. A ne ono „idi lezi u 12, nemoj ovo, nemoj ono“. To nema veze. Danas, poslije 26 godina rada na klupi, kad mi igrač postavi pitanje, znam istog sekunda odgovor. Ne dozvoljavam sebi da spavam, nego se usavršavam, kako bih bio bolji trener. I pedagog“, predočio je Željko Obradović u velikom intervjuu za Blic.
U njemu je pričao najmanje o košarci. Više o životu. Izazovima savremenog doba. Vrijedi upamtiti njegove riječi.
„Najteže je biti čovjek. A s druge strane, rođen si tamo gde si rođen i to te određuje šta si. Presrećan sam što sam zbog mog posla upoznao dosta kvalitetnih ljudi koji su me učinili boljim. Osjećam da sam dobrodošao u svim tim sredinama. Mogu da kažem i da je Beograd moj grad, kao i Barselona, Madrid, Trevizo, da ne pričamo o Atini, gde sam doživio da postanem počasni građanin. I sad u Istanbulu. Poslije utakmice sa Crvenom zvezdom, u Beogradu, rekao sam da je ta priča završena, ali ponoviću još jednom: rođen sam u Čačku, Srbin, ponosan sam na to, ali s velikim poštovanjem za svakog čovjeka. Nikad me nije interesovalo odakle je ko, samo me zanimalo da li je dobar čovjek. Pasoš me ne opterećuje. Imam prijatelje po cijelom svijetu. Mislim da je to ono što određuje čovjeka. Cijela suština života je da se osejćaš onako kakve su ti misli. Da ne dozvoliš lošim mislima da budu sa tobom. Ljudi koji se smiju su srećni. I ja sam jedan od njih“.
Popularni Žoc je čovjek starog kova. Patrijahalno vaspitan. Okrenut vrijednostima koje danas isparavaju pred naletima tehnološkog razvoja.
„Najveće bogatstvo čovjeka su prijatelji. Cio život sam se tako ponašao i učio tome svoju djecu. Nažalost, danas su čovjeku najbolji prijatelji telefon i kompjuter. Nevjerovatna mi je scena kad u kafani drugari sjede i ne pričaju, već gledaju u mobilne. Uvjeren sam da su razgovori važniji i da je taj vid komunikacije nezamjenjiv. I ja koristim blagodeti tehnologije, ali zna se šta je na prvom mjestu. Telefon mi koristi da se javim, pozovem i eventualno pošaljem poruku. Mada, i to mrzim, nervira me kad mi stiže mnogo poruka. Tad prije pozovem. Mladi su inficirani gledanjem u ekran i tu se gube. Nemaju komunikaciju. Bolje hrane za mozak i duh od razgovora – nema“.
Kaže da je emotivac i da umije da zaplače…
„Naravno. Živa smo bića i reagujemo tako. Jedino što vodim računa da emociju tog tipa ne dozvolim u javnosti. Imam 57 godina, nije baš zgodno da te ljudi vide uplakanog. Plač je intima. Ne mogu sebe da obuzdam kad neko ko mi je bio drag ode s ovog svijeta. Pokušavao sam, trudim se, ali ne vrijedi. Ne mogu da se zaustavim. Znam kako sam reagovao i koliko sam pokušavao da budem dostojanstven i stamen kad mi je otac umro. A on mi je bio najbolji prijatelj. Znam koliko mi je bilo teško, nisam umio da savladam emocije. Nije mi žao, upravo suprotno“.
Kad neko traje – a Željko je duže od četvrt vijeka na košarkaškom Olimpu Evrope, sa devet kontinentalnih titula i 15 šampionata u tri različite države, a ukupno 28 pehara u klupskoj karijeri i još tri u reprezentativnoj – onda je jasno da je riječ o legendi za sva vremena.
„Srećan je i zadovoljan čovjek koji voli svoju profesiju. Ja je obožavam. Onog trenutka kad se završi sezona – krećeš iznova. Nemam vremena da se vraćam. Apsolutno sam svjestan šta su moji timovi uradili. Najveće zadovoljstvo je kad se probudim ujutru i kad znam da ću da idem na trening. Tamo ću da vidim moje igrače, koji me često izlude, ali ja sam srećan zbog toga. Onog trenutka kad budem doživio da na trening odem nesrećan i nezadovoljan, onda ću da prekinem. Prošlosti se uvijek sjećaš, pogotovo lijepih stvari, međutim, život te tjera da ideš naprijed, razmišljaš o onome što je ispred tebe. Jedino što je važno je što sam imao razumijevanja ljudi s kojima radim“.
Na kraju, kao i na početku, o vaspitanju. Pravim vrijednostima.
„Iskoristio bih ovu priliku da kažem nešto što me tišti već neko vrijeme. Pošto sam dobijao pozive da vodim nekoliko različitih reprezentacija, iz Evrope i sa drugih kontinenata, ja sam sve to odbijao. A ovde se prenosilo, po pojedinim medijima, „Željko će biti trener te i te reprezentacije“. Onda su ljudi komentarisali na ovaj ili onaj način. Ja ne mogu sebe da zamislim na klupi druge reprezentacije. I još da igram protiv Srbije. Ne mogu! Klub je nešto drugo, to je mješovito“, precizirao je u intervjuu za Blic Željko Obradović, najveće trenersko ime Evrope.
BLIC
