Nikada na regionalnom košarkaškom tržištu nije bilo više prosječnih, potrošenih ili takozvanih „polovnih“ igrača koji su pritom plaćeni kao ozbiljna pojačanja. Istovremeno, nikada treneri nisu bili potrošnija roba.
To je postala surova realnost košarke u regionu – igrači ostaju, sele se iz kluba u klub, pune budžete i statistiku, a treneri postaju prva i najlakša žrtva svakog lošeg rezultata. Sistem je postavljen tako da je trener uvijek kriv, čak i onda kada mu roster nema kvalitet, karakter ili profesionalni odnos prema poslu.
Brojke dovoljno govore. U Bosni i Hercegovini je ove sezone čak pet od 13 klubova promijenilo trenere. U Srbiji je pet trenera smijenjeno u ligi od 16 klubova, dok ih je prošle godine bilo još više. Sličan trend prati i Hrvatsku. Klupske uprave najlakše posegnu za promjenom čovjeka na klupi, jer je to najjednostavniji način da se stvori privid reakcije i „šok terapije“.
A šta ostaje iza tih smjena?
Treneri koji mjesecima, pa i godinama čekaju novi angažman. Ljudi koji često ostanu bez egzistencije dok tržište postaje prezasićeno. Neki od njih po godinu dana ne mogu pronaći posao, iako su karijere gradili kroz rad, edukaciju i rezultate. U međuvremenu, igrači koji su ih „preživjeli“ nastavljaju dalje bez većih posljedica.
Paradoks regionalne košarke je u tome što treneri vrlo često upravo tim igračima daju „hljeb u ruke“. Dovode ih, razvijaju, vraćaju u formu, trpe njihove oscilacije i privatne probleme, a onda, kada rezultati krenu nizbrdo, isti ti igrači prvi okrenu leđa treneru jer im se „ne sviđa sistem rada“, intenzitet treninga ili disciplina.
I tako trener postaje kolateralna šteta svlačionice.
Poseban problem je što u Bosni i Hercegovini praktično ne postoji ozbiljno organizovano Udruženje trenera koje bi zaštitilo njihova prava. Smjene se dešavaju preko noći, ugovori se često ne poštuju, a trener ostaje sam protiv sistema. Igrači makar imaju određenu zaštitu kroz BAT i međunarodne mehanizme naplate, dok treneri uglavnom ostaju prepušteni dobroj volji klubova.
A kvalitet? To je posebna priča.
Nikada više prosječnih igrača nije igralo elitne rangove regionalne košarke nego danas. Igrači koji bi prije deset godina teško bili nosioci u prvim ligama danas imaju ozbiljne ugovore i status zvijezda. Da li je razlog masovni odlazak talenata na američke koledže, sve veći broj igrača koji odlaze u Rumuniju, Mađarsku ili Litvaniju, ili jednostavno pad kvaliteta regionalne škole košarke – teško je dati precizan odgovor.
Ali jedno je evidentno: tržištem danas često upravljaju istrošeni igrači i menadžerski krugovi, dok treneri služe kao potrošna roba za krizne situacije.
I zato je pitanje svih pitanja – koliko dugo će trener biti jedini krivac u sportu u kojem najčešće najmanje odlučuje?
e.sKOKIĆ
