Kalemegdanske zidine kroz historiju su svjedočile mnogim velikim najavama, euforičnim promocijama i rezanjima šampionskih vrpci, ali malo je promocija nosilo toliku dozu tihe tenzije kao ovogodišnje predstavljanje novog tima Crvene zvezde. I dok su reflektori obasjavali renovirani igrački kadar, sve su oči bile uprte u jedno ime – Miloša Teodosića. Čovjek koji je godinama pasovima bez gledanja rješavao nemoguće situacije na terenu, ovog ljeta preuzeo je ulogu u kojoj nema improvizacije: sjeo je u fotelju prvog čovjeka sportskog sektora i preuzeo direktnu, stopostotnu odgovornost za sklapanje tima i selekciju novog trenera.
Teodosić više nije onaj mađioničar s klupe koji ulazi da promjeni ritam za pet minuta. Sada je on arhitekta. I upravo zato, njegov govor pred navijačima na Malom Kalemegdanu nije bio klasična tirada o dominaciji, već prilično defanzivan, taktički apel za strpljenje.
„Poznavajući ljude u Srbiji, znam da smo skloni da komentarišemo i analiziramo igru, ali bih vas zamolio da nam, bar za početak, date prostora, da imate razumijevanja i da nam pružate podršku tokom tog početnog perioda. Vjerujte da nam to znači, znači previše“, poručio je Teodosić, vrlo svjestan u kakav se osinjak uhvatio.
Zvezdaška publika ne trpi izgovore
Miloš odlično poznaje mentalitet sredine u kojoj radi: u Beogradu ne postoji „kredit na minuli rad“ kada se ugase svjetla na semaforu, a Zvezdina armija navijača ne prašta prazan hod. U klubu gdje se i pobjeda s pola koša analizira do kosti, a svaki poraz doživljava kao nacionalna tragedija, molba za „prostor i razumijevanje“ mač je s dvije oštrice. Zvezdaški puk traži rezultat odmah – u Euroligi i u ABA ligi.
Teodosić je spomenuo i faktor sreće, konstatujući da je u prethodnim sezonama nedostajala. No, ozbiljan sportski menadžment ne može se oslanjati na taliju. Sreća se zaslužuje hemijom, radom i pogođenim pojačanjima, a ne prebacivanjem krivice na puki nedostatak sportske fortune.
Između euroligaške instant-potrošnje i baze mladih
Posebno intrigantno zvučala je njegova opaska o mlađim selekcijama, Radničkom i stvaranju uslova da „djeca Zvezde igraju za Zvezdu“. Lijepa, patriotska i romantična floskula za mikrofone, ali u brutalnom sukobu sa stvarnošću modernog kluba koji svake sezone troši milione na inostrane veterane i skupa euroligaška imena, dok domaći talenti griju klupe ili spas traže na koledžima. Hoće li Teodosić biti taj koji će stvarno prekinuti praksu uvoza na kilo i otvoriti vrata klupskoj djeci, ili je to samo smokvin list za pokrivanje novih skupih promašaja?
Generalna proba u petak protiv solunskog Arisa u Pioniru zatvorit će pripremni ciklus, ali prava bura tek počinje.
Miloš Teodosić je prihvatio najtežu ulogu u karijeri. Kao igrač bio je genije kojeg je bilo lako voljeti čak i kad griješi. Kao sportski direktor, u sistemu koji troši ljude brže nego trenere, prostor za grešku mu je sveden na minimum. Na Kalemegdanu je zatražio mir, ali dobro zna da mu mir mogu donijeti samo pobjede. Sve ostalo je uvod u klasični beogradski košarkaški ringišpil.
